Prvi put otkako je osvojio naslov svjetskog teškaškog prvaka, a tome je prošlo već dva mjeseca, Filip Hrgović pojavio se u nekom od hrvatskih medija.
A za prvo pojavljivanje izabrao je nastup u emisiji “Nedjeljom u dva” kod Aleksandra Stankovića koji je i sam ljubitelj boksačkog sporta.
Jedno od prvih pitanja popularnog voditelja bilo je na temu odbijanja slavljenja naslova prvaka, prenosi Večernji list.
– Najbitnije mi je bilo zadržati neki svoj mir. Otići u neku tišinu, uživati s obitelji.
Jeste li ikad zaružili nekad? Kad ste se posljednji put napili? Jeste li agresivni ili blagi u tom stanju?
– Napio sam se prije četiri-pet godina. A kad se napijem nisam agresivan. Suprotno tome. Ja sam veseo. Imao sam prije neku tradiciju, jednom godišnje otići van i malo popiti. Zadnjih četiri-pet godina nisam to činio. Malo sam i ostario.
Jedno od uvodnih pitanja bilo je i kako spava uoči a kako nakon borbe? Što je gore?
– Prije meča spavam, poslije ne. Ne mogu zaspati od ushićenosti, od adrenalina. Po osvajanju naslova prvaka spavao sam možda sat vremena ali se nisam probudio umoran. Cijela obitelj ne može zaspati poslije meča. Prije meča uglavnom spavam. Ovisi koliko sam pod stresom. Znalo je biti i nespavanja no nisam veliki tremaroš.
Nesposredno nakon osvajanja naslova prvaka, Filip je jednom kazao da je upao u posljednji vlak da osvoji naslov.
– Ne bih više dobio priliku. Godinama me ta boksačka industrija stavljala po strani, šikanirala me. Nije bilo interesa da se moja karijera vodi kao Britancima, Amerikancima, Meksikancima. Strašne su te brige i stres koji ti taj put donese. I sada sam u ovaj meč doveden kao žrtveno janje. Ja sam trebao izgubiti a on je trebao postati nova mega-zvijezda. Ja sam doveden da izgubim ali ja sam tu vidio svoju prilku koju sam i iskoristio.
Kazao je i da je ta borba bila slika njegove karijere. Gubio je runde, a pobijedio je u devetoj. O kakvom nepoštovanju je bila riječ u njegovoj karijeri?
– Ja sam se borio na više frontova. S težinom sporta, bez obzira da imaš tim od 10 ljudi, ovo je brutalan sport i težak u kojem nema prečaca. Najteži na svijetu. Borio sam se logistikom. Iza mene nije bilo saveza, kluba… Profesionalni boks je koncipiran da je sve na meni. Što god želim pokrenuti ja to moram sam napraviti. Ako hoću isprintati majicu s mojim imenom ja to moram sam napraviti.
Doduše, s onom jaknom na kvadratiće, s kojom se nedavno pojavio u Londonu, ipak nije bilo tako.
– To mi je poklonio prijatelj iz Samobora koji je vlasnik tvrtke koja se time bavi.
U profi boksu se očito mora uključiti netko sa strane.
– Ima puno primjera gdje je otac trener i menadžer. Ja nisam to imao. Bio sam sam u svemu. Moj pokojni tata je htio najbolje za mene, pokušavao mi pomoći ali nije imao znanja ni mogućnosti. Borio sam se s mašinerijom profi boksa koji je naklonjen velikim nacijama. Zakon brojeva, puno je gledatelja, puno pretplatnika. Promotorima je puno isplativije ulagati u Britance ili Amerikance. Hrvatska javnost koja je puno puta bila zločesta prema meni i razni novinari koji su me okarakterizirali, uz svu tu moju borbu, kao bahatog, umišljenog. Da imam slabe suparnike, da nikad ništa neću ništa napraviti.
Je li ga to nekad pokolebalo?
– Nikad me nije pokolebalo. U mnogim situacijama sam se osjećao usamljeno, sam protiv svih, i svi ti problemi su me doveli do Boga. Nikad ti problemi nisu uspjeli uništiti to moje dostojanstvo. Na trenutke možda da, možda se jedan dan probudiš s mišlju da nećeš uspjeti, no borio sam se svime kao lav vjerujući da ta moja muka mora donijeti plod.
Kako sam sebi objasniti da je Bog na njegovoj strani strani nego na strani suparnikaoj
– Ja ne gledam to tako već da je Bog iskoristio boks i stvari za koje sam se ja vezao. Boks za Boga nije bitan ali je iskoristio boks da mene privuče k sebi. Ja se nikad ne molim da pobijedim već da sačuva mene i moj protivnika. To je ono za što se ja molim. To ljudi krivo percipiraju. Čovjek se tuče praktički na smrt i moli se Bogu. Ako u automobilima ginu ljudi, ako se automehaničar moli Bogu, da li će njega Bog zanemariti.
Ako bi ga vlastito dijete priupitalo zašto je istukao nekoga u ringu što bi rekao?
– Zato što mi je to posao. Ja sam u tome od 14 godine, to je moj život, meni je teže sjediti tu i pričati s vama. Ja jednostavno ne vidim tu neku brutalnost boksa. Meni je to normalno.
Bude li mu žao kada nekog prebije?
– Jest, ako je velika razlika u kvaliteti. Recimo ako je neki sparing partner na kojima se ja nikad ne iživljvam. No, to je sport, ja to ne gledam kao tučnjavu.
Zadnji put se žalio da nije dobar u “trash-talku” ali kada je Francuza Yoku proizvao onda je jedan njegov poklonik napisao da je to zvučalo kao da nabraja tko fali u razredu. Što se u tom smislu promijenilo?
– Nisam nikad nikog angažirao za medijske istupe. Ja funkcioniram da radim po svom osjećaju, sve mi dođe spontano. Nisam to učio. Došlo je valjda s godinama u medijima, s godinama u treninga kampovima u Americi a i moj engleski mi se popravio.
Dojam je da je to sada opušteniji Hrgović.
– Ja nisam bio namrgođen i bahat. U tim medijskim nastupima možda sam se opustio. Moj fokus je bio samo na to da budem što bolji boksač i da napravim sve što mogu u ringu.
Je li imao plan isprovocirati Itaumu u čemu je očito uspio?
– Nisam imao plan, ali kada sam vidio da to pali u tome sam nastavio. U tom tjednu borbe, i menadžer i trener su mi govorili da nastavimo to raditi. Nitko se nikad nije prema njemu tako postavio. On je čak dao izjave da se nikad tako prema njemu nije ponašao, kako da se s tim nosi. Vidio sam da to pali, da trebam to nastaviti raditi. Nikad se puno ne koncentriram na taktiku već kada meč krene idem po tome kako se borba otvori. Osjetim što treba raditi, tako i u medijskimm nastupima.
U meč s Itaumom, unatoč činjenici da je gubio runde, prvi je ustajao i dolazio do sredine ringa.
– To je psihološka borba, ja znam kada on mene vidi 20 sekundi prije na sredini ringa da će ga to ubiti. Treniram s trenerom Abelom Sanchezom da je odmor samo 30 sekundi. I da nisam toliko spreman, i da sam bio umoran između rundi ja bih to radio jer znam da ga to pshički ubija. Fizički ako ga stavite na sve testove, vjerojatno je on bolji od mene u svemu ali ja sam njega pobijedio sa svojim karakterom. Nije to samo izdržljiva brada. Taj karakter je građen 20 godina i to sa spartanskim načinom života.
Je li brada nešto s čim se čovjek rodi ili se može doći do toga i s treningom?
– Stvar s bradom je urođena ali je i to povezano s načinom razmišljanja. Ako se uplašiš, ako nisi hrabar, ako nemaš taj ratnički “mindset” onda ne možeš imati niti dobru bradu.
Protiv Itaume Filip je primio 124 udarca u glavu, puno više u tijelo. Razmišlja li o tome da bi to moglo ostaviti posljedice?
– Amaterski boks se ne može mjeriti s profesionalnim. I to je jako težak sport. Profesinalni boks je borba za život i smrt, to nije sport. To je rat. Nije mi cilj primati udarce, ali ako je to način da se dođe do pobjede spreman sam i na to. Nije me strah. Dvadeset sam godina u boksu i ne osjećam nikakve posljedice. Naravno da se trudim primati što manje ali nemam strah. Kad ste već dotaknuli temu zdravlja, moje je mišljenje da puno tih boksača za koje vidimo da imaju neke posljedice da je povezano s razvratnim načinom života. Mnogi uključeni u razne poroke. Ta slava, naročito prije, donese jedan ludi život. Mnogi su bili na različitim drogama, uključeni u štošta i taj razvratni život donese smušenost, izgubljenost. Kada vidite ljude koji su ostali vjerni svojoj obitelji, ženi, okrenuli se biznisu. I oni su primali udarce u glavu ali su ostali na zemlji i na njima se ne vide posljedice boksa.
Muhammad Ali je znao reći da je mogao nešto mijenjati da bi nastojao primiti još manje udaraca. Da li Filip stane i prima udarce da bi izmorio protivnika što je znao raditi Ali protiv kojeg se Foreman ispuhao kao i Itauma protiv njega.
– Ne, ja sam mislio da ću se ja moći nositi s njegovom brzinom. Ja sam mislio da ću ja njega pomesti u prve tri četiri runde, da neće moći sa mnom, da sam čvršći no to nije bio slučaj. No, mali je bio prebrz i jako pametan, s dobrim tajmingom i osjećajem. Bilo mi je jako teško nositi se s njegovom brzinom. Osjetio sam da jako teško diše i da ide jako emotivno, očito je onaj trash-talk isprovocirao, htio me nokautirati. Vidio sam da moram ostati tu. Nisam htio primati sve te udarce, ali se nisam mogao nositi s njegovom brzinom. Moram ga izmoriti, odvesti u kasnije runde.
Je li ga razočaralo što se pričalo da će to za Itaumu biti lak posao?
– Svi su to govorili. Nije me to pogodilo. Ja ne čitam izjave. Ja sam u kampu 10-12 tjedana. Ne koristim Instagram. A to i da vidim ne bi me to pogodilo. Nije uopće bitno što Usik misli, meni je bitno što ja mislim. To sam naučio od pokojnog tate, ako je i cijeli svijet protiv tebe, ako ti znaš da si u pravu, ne zanima te cijeli svijet. Nije bitno, tko podržava Itaumu a tko mene. Mi smo ušli u ring, dva ratnika, borimo se do kraja. Ja sam od početka bio siguran da ga mogu dobiti.
Što je sljedeće? Je li to meč u Zagrebu?
– Ima nekoliko opcija a jedna je obvezna obrana protiv Sancheza, Kubanca. Jedna je ujedinjene protiv Duboisa. Ako bude Sanchez, plan je da se napravi u Hrvatskoj. Promotor želi udovoljiti svom prvaku.
Je li to izgledno?
– Jako teško. Nikome nije u interesu da to bude u Hrvatskoj. Mnogi hoteli u Vegasu žele platiti velike novce. DAZN također nije sklon. Imam ponudu da se borim na Turkijevoj prirebi u New Yorku. Ja to jako želim, meč u Hrvatskoj. To je jedino izvedivo ako je Sanchez, ako je Dubois onda je to Wembley. Ja bih htio i manje zaraditi ali da taj meč dovedem u Hrvatsku. Takav spektakl nikad nije bio i više nikad neće i sada je prilika da se to napravi. Sad ili nikad. Sad je stvar u tome da promotor priča s hrvatskom Vladom i jedino nas ona može spasiti da sudjeluje. Moji promotori traže “fee” da bi doveli meč u Hrvatsku.
Koja bi uloga Vlade bila?
– Da se taj financijski gubitak, da sudjeluju u donošenju meča u Hrvatsku. U Hrvatskoj bi to netko trebao platiti. Jedino moguće ako će Vlada prepoznati takvu priliku. Bio bi to spektakli kakav nije bio i nikad neće biti. Mislim da je sad ili nikad. Nije do mene, ja sam svjetski prvak i imam razne opcije.
Imate kakvih informacija? Koliko bi to stajalo?
– Promotor je otvorio pregovore s Vladom. Jako će biti teško, nadam se da će premijer prepoznati bitnost tog meča. Nadam se da ćemo uspjeti to ispregovarati.
Za teškaške prvake po ostalim svjetskim federacijama kazao je da su lažni prvaci. Na što je pod tim mislio? Je li svjesno provocirao?
– To su vrhunski borci, Kabayel i Dubois, ali su u odnosu na mene dobili pojas puno lakše. Kabayel bez borbe a Dubois je dobio Wardleyja, koji je dobio krađom Parkera. Gasijev isto bez borbe. Nije pobijedio relevantnog borca u teškoj. Na to sam se osvrnuo.
Ne bi li netko to mogao reći i za njega?
– Ja sam osvojio pojas protiuv najboljeg čovjeka u kategorji, nisam mogao doći na teži način. Ne bi ni protiv Usika bilo teže. Ja vjerujem da bi taj Itauma tu večer dobio svakog osim mene. Ja sam jednostavno odbio izgubiti. Mislim da bi on sve prvake nokautirao u par rundi a čak mislim i za Usika koji ne bi mogao primiti udarce koje sam ja. Mali je strašno brz a Usik je manji od mene. Od jest jedan od najvećih u povijesti ali se ne bi mogao nositi s Itaumom. A Itauma je bio teži od mene, on je imao 110 kg, Usik prirodno ima 90-ak kilograma. Ja sam postao prvak na najteži mogući način.
Je li zaslužena bila pobjeda Usika nad Verhoevenom?
– Ja mislim da je zasluženi prekid. Verhoeven je ugodno iznenadio. Usik nije bio motiviran. Nije trenirao kako inače trenira. Svaka čast Verhoevenu.
Bili za njega bio izazov boriti se s Verhoevenom?
– To mi je bilo ponuđeno u prosincu, u sklopu priredbe Fury – Joshua. To je saudijski boksački promotor Turki spomenuo ali se nitko nije kasnije javio. Ja sam bio zainteresiran.
Na koga bi uložio novce?
– Na Furyja. Sudeći po zadnjem meču, Joshua se treba umiroviti. Ovu borbu će raditi iz financijskih razloga. Zadnji meč mu je bio tragičan i žalostan, s tako lošim protivnikom, kojeg je trebao išamarati, a brzo je završio na podu. Nakon tako bezveznog udarca. To nije nogomet ili tenis. Dođe trenutak kada se moraš povući. Mislim da je njegov trenutak došao. Bilo mi ga je žao. Čovjek je prije meča rekao da je zatvorio sve biznise, promijenio trenera po ne znam koji put, sve je napravio da se vratio donekle u formu u kojoj je bio. No, nije više za to.
Ovih dana je netko od MMA boraca rekao da je 35 godina vrh u borilačkom sportu, da se treba povući, ako se nećeš povući netko će te drugi povući?
– Znači, imam još pola godine. S godinama pada brzina, izgubi se svježina i poletnost. Možda do 37-38 godine.
Jedna ili dvije najveće pogreške u karijeri?
– Napravio sam ih sto.
Što bi drukčije činio?
– Ne žalim za ničim. Uz sve te cirkuse na kraju se sve okrenulo na dobro. Postao sam svjetski prvak. Sigurno da sam radio pogreške.
Voditelj Stanković je insistirao da izdvoji jedan trenutak.
– Da mi je ova pamet, da krećem ponovo u profesionalce, možda bih se preselio u Ameriku, izabrao jednog trenera i ostao s njim. Svaki trener jest donio nešto novo ali je teško mijenjati sustav treninga. Malo te to zbuni, makne te to s puta. I ne bih se toliko živcirao toliko koliko jesam. Oni su mene lagali, palili me i gasili kao televizor. Puno puta sam krenuo s pripremama pa prestao. Napalim se, borit ćeš se s ovim, pa me ugase jer meča nema. Dok nisam naučio da ne potpišem ugovor nema nikakvih emocija. S ovom pameti bi bilo puno lakše, ali bio sam mlad, neiskusan, sam u svemu. Mislim da sam napravio strašan posao. Donio puno sam dobrih odluka ali i vjerojatno činio pogreške.
Tko je u bliskom krugu osoba koja može reći da nešto ne radi dobro? Ima li takvog?
– Nisam ja tako umišljen kako ljudi misle. Naravno da ima. Svaki prijatelj, supruga, mama, brat, sestra reći što je krivo i o tome ću razmisliti. Ne svako. Ja sam cijeli život, 20 godina, postao sam supješan i svi imaju mišljenje. Ja sam se toliko naslušao što bih ja trebao a ja sam cijelo vrijeme rastao, od vremena svjetskog juniorskog naslova. Svi su pametovali što bih ja trebao. Boksač mora imati svoju tvrdoglavnost, da ne sluša svakog ali i mudrost da ne postane umišljen i bahat, da nije spreman na neke promjene. Ne treba slušati svakog. Ljudi pričaju puno i bave se stvarima koje se njih ne tiču. Treba imati zrelost i mudrost da se radi na stvariuma koje nisu dobre.
Osim kod premijera, bio je Filip nedavno i kod predsjednika države Milanovića i od njega primio odlikovanje?
– Iznenadilo me koliko zna o boksu. Pričali smo puno. Lijepa gesta, primio sam jedno od najvećih državnih odlikovanja.
Kojim sportašima se divi svjetski boksački prvak?
– Ne mogu reći da se divim, ali respektiram. Druge sportove ne pratim. Gledam samo boks. Ne pratim niti jedan sport posebno ali nogometnu reprezentaciju da.
Što ga još raduje izvan boksa?
– Imam u dvorani profesionalni aparat za kavu. Završio sam tečaj, profesionalni sam barista. To mi je ritual, hobi, istraživanje kave. Ima par godina da sam to položio. Nije to samo kava već je to cijeli ritual. Volim sjesti i uživati.
Prije ili poslije treninga?
– Prije treninga. Dvije kave dnevno popijem. Nemam puno nekih hobija. Moj život je spartanski život. Ja sam zadnjih 20 godina dao svaki atom snage. Da budem što bolji u boksu. Meni je boks od 14. godine opsesija i dušu i tijelu sam dao.
Što će raditi nakon boksa?
– Ovisi koliko ću imati na računu. Nemam pojma. Imam ideja, ovisi o budžetu.
Cro Cop je rekao da se ne može zamisliti što će raditi?
– Mirko trenira kao da se i dalje bori. Često odem kod njega i treniramo skupa. Trenirat ću sigurno. Što ću raditi ne znam. Čeka me par najboljih godina karijere, sigurno da je i taj kraj blizu. Malo me to iskreno plaši. Meni je cijeli život boks. Sve je podređeno tome da sam što bolji na treningu, da biram društvo, da odradim što bolji treninga i meč. Bit će teško. Bit će to teško razdoblje kada boksa ne bude.
U djetinjstvu su Filipa školarci zvali debeljskom.
– Da, bio sam debelo dijete.
Je li se znao borbenošću izboriti za sebe?
– Nisam ja bio tipična priča, neki huligan. Ja sam bio zaigrano bucmasto dijete. Puno članova šire i bliže obitelji se čudi kako sam postao boksač i došao tako daleko. Bio sam zaigran i živ. Nisu me tuklli vršnjaci pa da sam zbog toga otišao u boks. Možda su mi ta debljina, kako su me svi zvali debeli ili bucko, možda su ostali neki kompleksi pa sam se htio dokazati. Nije neka klasična boksačka priča.
A kakav je učenikk bio?
– Do osmog razreda vrlo dobar, poslije dobar. Nakon treninga bih znao zaspati u školi. U srednjoj sam malo popustio. Upisao sam treću ekonomsku, prolazio sam bez popravnog. Popustio sam, već me tada poprimio. Iz četvrtog sam se ispisao i išao u dopunsku. U osnovnoj sam išao na natjecanje iz matematike. Popustio sam kada je došla zaluđenost s boksom.
S obzirom da je proputovao dosta svijeta, gdje je kvaliteta života bolja? U Hrvatskoj ili…?
– Kao mlad sportaš proputovao sam puno. Bio sam u Venezueli, Brazilu, Kazahstanu, Kini… Vidio sam na mnogim mjesti,ma bijedu koju u Hrvatskoj ne možete susresti. Ne kažem da je Hrvatska idealna ali takve bijede nema. Moj osjećaj da se u Hrvatskoj dobro živi. Ljudi koji vode ovu državu mislim da rade dobar posao, s obzirom koliko smo mali i nebitni. Nema takve bijede kao što ima u mnogim dijelovima svijeta. Ja ne pratim politiku, ne idem u to što bi trebalo činiti. U Hrvatskoj ljudi možda malo previše kukaju i možda se previše očekuje od države a ne žele zapeti sami i biti vrhunski u svom poslu.
Ovo je bila najdulja emisija nedjeljom i dva. Trajalo je 63 minute.
– Super, valjda sam zaslužio jer sam svjetski prvak – zaključio je Hrgović.
