Nakon Mirka Filipovića poznatog kao Cro Cop hrvatski poklonici MMA borbi imaju novog idola jer je na najveću svjetsku pozornicu stigao Roberto Soldić zvan Robocop.
Atraktivan je to nadimak u svijetu u kojem su, iz marketinških razloga, poželjni nadimci, pak čak i oni prijeteći, piše Večernji list.
– Još kao klinac uvijek sam izvodio neke akrobacije, radio sam i salto, pa su me zvali Robocop. Kad sam krenuo s MMA borbama, zvali su me Vitez iz Viteza, a onda se KWS dosjetio da bi me mogli zvati Robocop, što sam i prihvatio – ispričao nam je svojedobno ovaj hit borac.
U svojoj prvoj UFC borbi ovaj Robocop je poput onog filmskog (kiborga) kirurški precizno riješio Khaosa Williamsa ne dozvolivši mu da borbu odvede u područje kaosa.
No vratimo se iz Salt Lake Cityja u doba sportskih početaka borca koji je odrastao u Staroj Bili, selu u općini Vitez, u Federaciji Bosne i Hercegovine. Kao i svi njegovi vršnjaci, on je provodio vrijeme trčeći za loptom, a njegov prvi borilački sport bio je džudo, na treninge kojeg je odlazio u Vitez.
Dvije godine spavao u dvorani
No kako nam je svojedobno ispričao, prelomio je preko noći oko životnog stila. Kazao je tada da mu je dosta onoga što su ljudi iz njegove okoline upražnjavali, a to su odlasci u birtije, alkoholiziranje, pušenje. Odlučio je biti netko drukčiji, netko drugi. I uspio je.
Unatoč tome što su ga, kada bi ga vidjeli kako trči u brdo, proglašavali čudakom, nije posustajao. Štoviše, utjecao je tako i na svoju okolinu, koja je sada ponosna na njega. Jer, nitko se nije tako nametnuo na međunarodnoj sportskoj sceni kao što je to učinio Roberto.
Prije njega najpoznatiji sportaš iz Viteza bio je Anto Rajković, dugogodišnji kapetan Nogometnog kluba Sarajevo, defenzivac koji je početkom 80-ih igrao za Swansea City i odigrao šest utakmica za reprezentaciju bivše SFRJ.
Priznao je tada Roberto da mu se nije svidjela ni ideja škole na kojoj su roditelji toliko inzistirali jer je htio imati svoju slobodu. A nju je, eto, stekao svojim šakama, udarcima nogama, hrvanjem… Otac ga je stalno upozoravao da se kloni droge i lošeg društva, a kada je te 2013. obitelji rekao da će se baviti slobodnom borbom, morao je to pojasniti s “to vam je ono čime se bavi Cro Cop”.
I tako je krenula njegova MMA karijera, u kojoj ga je mama srčanije pratila nego otac. Naime, suprotno od velike većine majki, mama Soldić bila je ta koja je gledala sinove borbe uz sam ring ili pak kavez, dok je otac bio taj koji je proživljavao više stresa.
Ključan susret za njegovu karijeru dogodio se kada je na jednoj FFC-ovoj priredbi u Sarajevu upoznao Ivana Dijakovića iz düsseldorfskog UFD Gyma. Čuvši od boksača Damira Belje da je riječ o vrlo kvalitetom borilačkom klubu, Roberto je odlučio krenuti put Njemačke.
I krenuo je, kako sam kaže, s dvije vrećice, jednom sportskom torbom i 200 eura u džepu. Nije znao njemački, ali je sretna okolnost bila što je u Njemačkoj imao brata pa se kraće vrijeme zadržao kod njega, nakon čega se otisnuo u Düsseldorf. A ondje je dvije godine živio u dvorani, čeličeći se i životno u sobici veličine ostave. No hrabrilo ga je to što su slične početke imali i Conor McGregor i Jose Aldo.
Vidjevši takvu požrtvovnost, Ivan Dijaković i njegov brat Tomislav u njemu su prepoznali psihološki potencijal za velike stvari, što je on potvrdio nokautiravši u svojoj četvrtoj borbi Vladimira Prodanovića na priredbi koju je organizirala promocija Serbian Battle Championship.
– Tada sam vidio i potvrdu ogromne želje za uspjehom u MMA sportu – kazao je Ivan Dijaković, koji je od tada cijelo vrijeme uz, kako ga on zove, Robu.
A da mu je istinska potpora, Dijaković je pokazao gestom priznavanja krivnje za poraz od kasnijeg UFC-ova prvaka Dricusa du Plessisa u koju borbu je Soldić ušao nespreman.
– Robo se uopće nije smio boriti i da je ta borba bila pod kapom UFC-a, liječnici ga ne bi ni pustili da se bori.
No već za šest mjeseci Soldić je Du Plessisu uzvratio istom mjerom (nokaut), nakon čega će hrvatski vitez iz Viteza nanizati još šest pobjeda i postati dvostruki prvak najjače europske promocije (KSW).
Redar u noćnim klubovima
A da bi dosegnuo tu razinu, da od borbi može živjeti, Roberto se prehranjivao radeći kao konobar, a potom i redar u noćnim klubovima.
– Prvo sam, još u Bosni, radio kao konobar, no kada mi se dogodilo da mi čovjek vrati kavu, kada sam vidio kakvih sve gostiju ima, vidio sam da to nije posao za mene. Da ne mogu svima ugoditi. Tada sam počeo raditi u noćnim klubovima, što je trajalo sve dok nisam, sa skorom 12-2, odradio prvu borbu za KSW. Tada sam već stekao određeni krug štovatelja i nisam više htio da me vide na vratima noćnog kluba.
Egzistenciju je Soldić osigurao potpisivanjem četverogodišnjeg ugovora s azijskom organizacijom ONE Championship, u kojoj je, nažalost, imao samo tri borbe – jednu poništenu, jednu izgubljenu (Kadestam, TKO) i jednu dobivenu borbu (KO). Još se sjećamo presice održane u hotelu Esplanade na kojoj je vlasnik promocije ONE Chatri Sityodtong najavio da će Roberto u četiri godine imati 10 borbi.
– U tom trenutku sve je izgledalo dobro. Tu su bile uključene i borbe u kik-boksu, klasičnom boksu i tajlandskom boksu, no ništa se od toga nije dogodilo. I zato sam bio frustriran jer bilo je puno obećanja. No moram ići dalje, bilo je to što je bilo i to ne mogu promijeniti.
A ta pobjeda bila je posebno atraktivna jer je njegov protivnik (Arslanijev) nakon savršene kontre ljevicom pao kao klada. Kako je od borbe prošlo 19 mjeseci, u prvoj trećini borbe s Williamsom osjetila se određena borilačka “zahrđalost”, koja je, srećom, trajala samo jednu rundu.
– Upravo zbog te pauze dobro mi je došla ovakva borba u tri runde protiv ovako otpornog protivnika koji me htio “ubiti”.
