U prvim danima njegova posjeta domovini svojih predaka, australskog MMA teškaša Branda Peričića sreli smo ondje gdje je još kao klinac želio zaviriti. U privatnoj dvorani Cro Copa s kojim je odradio i trening, piše Večernji list.
Proslavljeni hrvatski MMA borac i kikboksač svom je gostu najprije dao neke karijerne savjete a onda mu je demonstrirao neke od borilačkih tehnika – ponajprije low-kick, izvlačenje iz teških situacija a leđima ali i podčinjavanje polugama i gušenjem u parteru. A sve je završilo zajedničkim odlaskom na roštilj tako da je Brandov doživljaj bio kompletan.
– Prvo sam u Zagrebu da bih vidio neke prijatelje i članove obitelji no glavni razlog je da se sada kao UFC borac upoznam s Mirkom Filipovićem. Da nema njega ja se ne bih niti borio. Godine 2006., još dok sam bio klinac, vidio sam ga kako se bori jer sam to ljeto bio u Splitu kod babe i dida. Nisam tada znao o MMA ništa ali sam tada rekao svom ujaku da želim biti kao on. Osim sa svojom borilačkom moći, fascinirao me ponos s kojim je zračio. Nisam ja odmah počeo trenirati MMA, štoviše, to će se dogoditi više od 10 godina kasnije ali se to sjeme primilo.
Ostatak njegova putnog plana po Hrvatskoj izgleda pak ovako.
– Bit ću par dana u Puli, posjetiti Zadar, Dugi Otok, na kojem je rođena moja baka, pa u Šibenik te u Split gdje je ostatak moje obitelji. Onda ću skoknuti do Dubrovnika i Korčule a potom ću biti gost na UFC-ovoj priredbi u Beogradu kao gost.
A ondje smo ga očekivali vidjeti u kavezu no viša sila je odlučila drugačije.
– Premda svjestan da su mi ruke ozlijeđene ja sam se nadao da nije ništa ozbiljnije da se mogu boriti u Beogradu. Nažalost, doživio sam ozbiljne ozljede na desnoj i lijevoj šaci na kojoj sam doživio i ozljedu ligamenta pa sam morao na operaciju. A to je značilo da se neću moći boriti prije prosinca. No, ima i to svoje dobre strane jer sam eto došao u priliku doputovati u Hrvatsku, vidjeti rodbinu, moje fanove i legendu poput Cro Copa. A od njega sam u samo jednom satu, na treningu u njegovoj dvorani, čuo neke dragocjene karijerne savjete i naučio toliko puno da jedva čekam doći ponovo i trenirati par tjedana prije moje borbe. Želio bih da mi to bude neka tradicija.
Osim nekih tehnika i filigranskih detalja u borbi u parteru, Cro Cop je Brandu udijelio i neke dragocjene psihološke savjete. Što ga je najviše dojmilo?
– Sve što je kazao i pokazao slušao sam i gledao širom otvorenih očiju. Po pitanju tehnike pokazao mi je kako koristiti nožne udarce koje premalo koristim ali mi je otkrivao i neke tehničke finese. U teškoj kategoriji vi ne morate biti tehnički profinjeni ali je važno držati se bazičnih stvari i to je ono najvažnije što sam od njega naučio.
Što još zapravo ovaj Australac zna o svojim hrvatskim korijenima?
– Preci s mamine strane su s otoka a s očeve iz Splita. Zapravo, oni su iz Sitnog pa su se tijekom vremena spustili u Split. Bili su to vrlo vrijedni ljudi.
S koliko godina je postao svjestan svog hrvatskog podrijetla?
– Odrastao sam na farmi na kojoj smo radili rakiju, vino, maslinovo ulje. Hranio sam ovce i krave. Bio sam u vrtu s mojom babom i brao povrće. Imao sam vrlo hrvatsko odrastanje. Cijela farma bila je mala Hrvatska.
Kakvo je iskustvo bilo odrastati na farmi?
– Lijepo. To su moje najljepše uspomene. S obzirom na to da je moj otac završio u zatvoru ja sam živio s majkom, bakom i djedom i to je najbolje što mi se moglo dogoditi jer sam se uvjerio koliko su to bili vrijedni ljudi. Sa mnom se najviše bavio djed koji me naučio mnogim stvarima. A on je bio ribar pa sam s njim često išao ribariti. A taj djed s mamine strane inače je iz Gradačca iz BiH pa je bilo zabavno čuti da u Australiji živi i radi ribar iz Bosne. Normalno je bilo da su Hrvati ribari no on je bio najbolji ribar u zaljevu. Krenuo je s lovom tuna a onda je prešao na ulov škampa. I moja najljepša sjećanja su trenuci provedeni s didom na brodu ili na traktoru na farmi.
Koliko ga je odrstanje oblikovalo karakterno?
– Nisam imao nikoga s muške strane tko će me paziti osim djeda koji je bio sjajan čovjek. No, i da mogu ne bih mijenjao taj dio svog života jer me je učinio čovjekom kakav sam danas. Vidjeti ljude koje voliš da se toliko žrtvuju da imate što jesti predstavlja teško vrijeme. I zato vjerujem da mi je MMA spasio život. Dao mi je disciplinu življenja, podučio je da budem muškarac i da sve, pa tako i poštovanje, moraš zaraditi a ne dobiti na tacni. Ja nisam u UFC-u zato što mi je to netko dao nego zato što sam to zaradio boreći se u raznim organizacijama.
Da nije postao borac, moderni gladijator, što bi bio?
– Ja običavam reći da sam pokušao svaki posao pod ovim nebom. Ribario sam, radio u građevini, zatim kao zaštitar, kao tjelohranitelj bogatih ljudi a pokušao sam pokrenuti i vlastiti posao. Čak sam radio i kao mehaničar radeći na autima i brodovima. Vješt sam s rukama, volio sam rješavati probleme tehničke prirode. No, ipak sam najviše htio biti borac.
U nekoj prilici kazao je Brando i da je utjerivao dugove. Je li to bio legalan posao?
– Da, činio sam to legalno. Ali i takav legalan bio je to opasan posao jer sam nailazio na ljude s oružjem. No, najopasnije je biti zaštitar u pubovima i noćnim klubovima. Jednom sam uboden odvijačem, pogođen sam bocom puno votke, napadnut čekićem. Da biste se nosili s takvim ljudima i sami, na određeni način, morate biti nasilni. Istovremeno, to je i problem jer nisam znao kada se treba povući, kako se nositi u takvim situacijama, nisam bio za to treniran. Na koncu sam završio na sudu i ostao bez licencije zaštitara. Nisam završio u zatvoru ali sam ostao bez licencije pa sam, na neki način, opet bio izgubljen. Kao mladac bio sam i uhićen zbog tučnjave, završio sam na sudu i to je bilo teško vidjeti sram na licu članove moje obitelji koji su tako teško radili za to da bih se ja mogao školovati a mene su iz škole izbacili. Nisam znao ništa dobro učiniti i osjećao sam se kao gubitnik. Trebao sam nekoga tko će mi pokazati pravac.
A krenuo je pravcem “Balkanskog medvjeda” što je nadimak kojeg je dobio i prije no što je postao borac.
– Moj ujak Johnny mi ga je dao. Bilo je to 2018. i još se nisam ni borio. Bio sam u Splitu pripremajući se za svoj debi. Jednog dana me vidio kazavši da izgledam poput balkanskog medvjeda. Odmah mi se svidjelo. Uostalom, u borbi sam vrlo nasilan, neumoljiv i nemilosrdan, poput medvjeda kada napadne žrtvu. Kada vidite medvjeda da razdire kravu vidjet ćete da nema emocija. Takav ja nastojim biti u svojim borbama, biti “ubojica”.
Ako smo dobro razumjeli, Brando je tek sa 16 počeo boksati, potom se bavio ragbijem da bi tek s 24 godine počeo trenirati MMA? Je li šteta što je s tim krenuo ipak tako kasno jer možda bi danas već bio ono o čemu sanja a to je UFC-ov prvak?
– Sve se događa s razlogom. Da sam krenuo mlađi možda bih se ozlijedio, možda ne bih bio dovoljno zreo za podnijeti uspjeh. Sve se događa s razlogom. Već sada sam 12. teškaš UFC-a, imam 31 godinu i za teškaša to nije kasno.
Nećete vjerovati kad čujete da ovaj čovjek i danas, kada ga je u životu krenulo, i nadalje živi u kamperu. I to na Novom Zelandu. Zašto?
– Ispočetka to nije bio moj izbor, nisam imao ljude koji će me pogurati, morao sam se žrtvovati pa sam otišao na Novi Zeland u klub u kojem trenira i veliki Israel Adesanya. Sada pak razmišljam da je to nešto što trebam, da nisam u komfornoj situaciji kako bih sam sebe disciplinirao. Sada imam ljude koji mi nude ključeve od svojih kuća, od milijunskih apartmana, no ja ne trebam ispeglanu posteljinu. Marvin Hagler je tako živio. Za mene, što je teže to je bolje.
Rastali smo se s nogometnim pitanjem. Ako bi se na Svjetskom prvenstvu dogodilo da međusobno igraju Hrvatska i Australija, za koga bi navijao?
– Naravno da bih navijao za Hrvatsku. Svjetsko prvenstvo gledam samo radi Hrvatske jer Australci nemaju tu strast prema nogometu. Ja volim Australiju ali ona je drugačija od Hrvatske. Svjedočio sam tome neku večer na središnjem zagrebačkom trgu kada je Hrvatska igrala protiv Gane. Bio sam šokiran. Mislio sam da me u Hrvatskoj nitko ne zna a na koncu je ispalo da se 50-ak ljudi željelo sa mnom fotografirati. A ja sam mislio da me u cijeloj Hrvatskoj zna toliko ljudi.
