Veronika Vilk doprvakinja Europe: U potrazi za novim znanjima, nužno mi je putovati svijetom
Veronika Vilk još je jednom obradovala hrvatsku hrvačku zajednicu. Iz Skopja, s Prvenstva Europe do 20 godina, mlada Slatinčanka vratila se sa svojom desetom medaljom s mlađeuzrasnih velikih natjecanja.
Štoviše, članica koprivničke Podravke potvrdila se i najvećom hrvatskom hrvačkom nadom.
Kako je sama pobrojala sve je krenulo s europskom U-15 broncom i srebrom sa Svjetskih školskih igara, a u vitrini su i dvije kadetske bronce (SP, EP), dva kadetska zlata (SP, EP), europska i svjetska U-23 bronca, europsko U-23 srebro i sada U-20 srebro, piše Večernji list.
Ovom prigodom dominirala je u četvrtfinalu i polufinalu da bi u finalu izgubila već dobivenu borbu protiv Litavke Tverskyte što još neko vrijeme neće prožvakati (možda do nove medalje) pa i ne čudi ovakav komentar vlastita nastupa:
– U četvrtfinalu i polufinalu sam se osjećala najspremnije do sada i ovo je jedno od boljih natjecanja po pitanju moje sportske forme i tjelesne pripravnosti. Zapravo, nikad se nisam osjećala spremnijom a u finalu mi se dogodi mali kiks iz kojeg se, dakako, može i dosta naučiti. S obzirom na to da su mi emocije još dosta snažne ne bih komentirala tu finalnu borbu da ne bih požalila.
Za ovako dobar nastup zacijelo je zaslužan i kamp u Kirgistanu.
– Bio je to jako kvalitetan kamp s puno sparinga a to je ono što nam u Hrvatskoj nedostaje, meni naročito. Sudjelovale su hrvačice iz brojnih zemalja pa sam promijenila i puno sparing partnerica.
Kako su u jednom takvom kampu izgledali radni dani?
– Nakon buđenja i doručka uslijedio bi prvi trening. Nakon ručka i popodnevnog odmora uslijedio bi i onaj drugi a sparirali bismo i ujutro i navečer.
S obzirom na kroničan nedostatak sparing-partnerica, Veroniki je suđeno putovati po svijetu pa je ne tako davno bila na usavršavanju u Japanu i SAD-u.
– Zbilo se to krajem prošle godine i bilo je to jako zanimljivo. Iz njihova načina rada jako s puno naučila a voljela bih se i vratiti tamo da dopunim svoja znanja jer to su dvije zemlje s najjačim ženskim hrvanjem.
A po čemu se na strunjači, u načinu borbe, razlikuju Japanke i Amerikanke?
– Japanke su nekako genetski brže i agilnije a Amerikanke snažnije. Sve ostalo su nijanse.
S Veronikom svuda po svijetu putuje i njen trener Ivan Lončarić.
– Ja bih voljela da je uz nas još netko od naših hrvačica da nismo nas dvoje najčešće sami. Jako mi puno znači što se trener posvetio mojoj karijeri i što pazi na svaku sitnicu.
S obzirom na to da sad već osvaja medalje i među mlađim seniorkama (U-23), koliko se osjeti ta dobna razlika u odnosu na uzrast U-20.
– Tu se razlika neka ne vidi. Uostalom, i naši treneri govore da su juniori već seniori. Dakako, taj prijelaz u seniorsko hrvanje će biti zahtjevan više u smislu tjelesne razvijenosti i zbog činjenice da će tu biti i znatno starijih protivnica.
A takve ju čekaju upravo kao prepreke u naumu da se plasira na Olimpijske igre u Los Angelesu.
– Najbolje godine u ženskom hrvanju su negdje oko 24-25 a meni je sada 20 i ja se nadam da ću s 22 nastupiti na prvim sljedećim Igrama. Tome se nadam i tome je sve usmjereno u mom životu.
Koliko će biti teško plasirati se na Olimpijske igre?
– Kvalifikacijski ciklus kreće sljedeće godine. Znam da imamo turnire na kojima se skupljaju bodovi i ja se nadam da ću u tome biti uspješna.
Tome je podređen i njen akademski dio života.
– Ja jesam svojedobno upisala farmaciju u Novom Sadu no to će sada malo pričekati jer je hrvanje u prvom planu.
Ono što ju čeka ovog ljeta jest pak sljedeće.
– Već u srijedu idemo u Gospić na pripreme za Svjetsko prvenstvo do 20 godina. Nakon toga imam i Mediteranske igre.
Valja spomenuti da će to biti treće i četvrto veliko natjecanje kojem će Veronika pristupiti jer je u ožujku ova članica Podravke nastupila u Zrenjaninu na Prvenstvu Europe do 23 godine gdje je također bila srebrna.
