Bliži se veliki dan za hrvatski profesionalni boks, a možda i najveći u sportskoj karijeri Filipa Hrgovića, koji u subotu 29. kolovoza ima priliku postati svjetski prvak (po IBF verziji) u profesionalnom boksu.
O tome što sve tog dana Hrgu čega i kakvi su mu izgledi da osvoji pojas, porazgovarali smo s borcem koji je prije 28 godina bio u istoj situaciji – borio se za svjetski naslov s legendarnim Lennoxom Lewisom u borbi o kojoj se i danas govori, piše Večernji list.
Željko Mavrović je o izgledima Filipa Hrgovića protiv jako talentiranog Mosesa Itaume, ali i prilično forsiranog mladog teškaša, govorio je ovako.
– Hrga je fizički veliki teškaš, skoro dvometraš, dugačkih ruku, ali i krupne građe. Jednom prilikom išao sam s njim boksački hrvati, u rukavicama, i nisam mogao opstati na nogama ni nekoliko sekundi. Stvarno je snažan. Zahvaljujući predispozicijama on je siguran u sebe. Uostalom, njegovo iskustvo nemjerljivo je veće, od amaterskog boksa preko Svjetske lige do profesionalnih mečeva. Odboksao je znatno više mečeva i rundi, osjetio je puno različitih boksača i u tom smislu bi trebao biti u prednosti.
Promotori trebaju što bolji skor
Što to Itauma “donosi za stol”?
– Itauma je aktualan, mlad borac u naletu koji iza sebe ima vrlo jak tim. Osim što je Britanac, on ima i podršku boksačkog svijeta.
Tome je zacijelo tako jer taj svijet čeka novog Mikea Tysona.
– Možemo mi napisati knjigu o tome što stoji iza Hrgovića, a što iza Itaume i s čime oni ulaze u ring. No boks je vještina u kojoj u ovakvim mečevima često presuđuju trenuci. Čak i da postavimo tezu nečije prednosti od 70 naprama 30 posto, to je samo na temelju metafizičkih parametara i matematičkih proračuna kojima ja ne bih davao toliku važnost. Čak bih prednost više dao motivacijskim momentima. Hrgović zna da je cijeli život boksao za ovaj trenutak i ne daj Bože da izgubi, pitanje je može li on nakon toga naći motivaciju da nastavi. Još veće je pitanje hoće li mu oprostiti promotori koji traže borce s besprijekornim skorom.
I tu se vraćamo na onu priču koliko je danas u boksu važno biti Britanac, netko iza koga stoji veliko tržište.
– Chisora može izgubiti 10 mečeva, no ljudi će ga opet rado gledati jer znaju da je borac, da je njihov, ima njihovu spiku, a njihove televizije, mediji i sponzori će ga pratiti.
Stilski gledano, kad je riječ o dvojici kandidata za svjetskog prvaka, Mavrović ističe sljedeće:
– To su dva potpuno različita stila i pitanje je samo tko će uspjeti nametnuti svoju priču. Ja uvijek polažem dosta na te dugačke udarce i Hrgović bi trebao gledati da što prije riješi meč sa “sigurne udaljenosti”. Hrga ima duge ruke i ima priliku dohvatiti Itaumu prije nego što mu ovaj priđe. Itauma pak raspolaže kraćim udarcima, krošeima i aperkatima te vještinom ulaska u prostor suparnika, vrlo je eksplozivan.
Što je u teškoj kategoriji jači alat, snaga ili brzina?
– Tu ću navesti jednog trenera iz reprezentacije bivše države koji je govorio da je najbolji udarac onaj koji je pogodio na pravo mjesto. Ne postoji nešto što bi u startu bila prednost. A prednost može biti tvoja psiha i tvoja vještina, a u to se ubrajaju inteligencija, motivacija, tjelesna spremnost, brzina, hrabrost… Zapravo, sve što znamo o nekom borcu čini cjelinu njegove vještine. Moj trener Darkie Smith običavao je govoriti da je u prednosti onaj borac koji ima izoštren vid, onaj koji vidi prolaz za ruku u tom malom prostoru kroz koji ruka može proći. Nije važno je li to direkt, kroše ili aperkat, već je li to udarac koji je pronašao rupu u gardu protivnika.
S obzirom na to da nikad nije boksao iza šeste runde, može li za Itaumu taj dio borbe, ako do njega dođe, biti “terra incognita”, neistraženi teritorij?
– Taj dečko djeluje spremno, u svim rundama djelovao je pokretljivo, brzo i dosjetljivo, no teško je dati procjenu što bi se dogodilo da borba ode na 12 rundi. No čini mi se da su njih dvojica dovoljno različita da će prije jedan drugome napipati slabu točku nego što će se meč razvući.
Ipak, ima određenog temelja priča da će Hrgoviću izgledi rasti što meč bude dulje trajao.
– Hrgović će boksati na distanci, neće se trošiti iz klinča ili poludistance, a bude li se malo hrvao, i tu će dobro proći. Da, u kasnijim rundama Hrgović bi ipak imao određenu prednost.
Hrvatski teškaš dobro se snalazio u javnim sučeljavanjima.
– Plakatom s fotografijom boraca više se ne zove publika u dvoranu. Sada su to sučeljavanja, što je dinamičnije, pri čemu do izražaja dolaze i nečija inteligencija i domišljatost, a ne samo bahatost i bezobraština.
Koliki će hendikep za Hrgovića biti gostujući teren?
– Publika je ta koja te nosi, pojačava ti motivacijski moment. No Hrga je rijetko doživio da ga prati njegova publika i njemu će to biti uobičajeno.
Dojam je da britanska boksačka mašinerija što prije želi od Itaume napraviti prvaka kako bi na njegovim mečevima mogla okretati velik novac.
– Naravno. Svi ti ljudi koji sjede oko ringa, osim što vole boks, promatraju to i iz poduzetničkog kuta, a Itauma je taj koji im može donositi zaradu. Ako govorimo o novcu koji se vrti u profesionalnom boksu, u Hrvatskoj je to nekoliko stotina tisuća eura, a na Otoku je to nekoliko milijardi.
Može li određenu opasnost za Hrgovića predstavljati sudac u ringu, pa i liječnik, da neki rez preuranjeno proglase prekidom borbe?
– Sve je već viđeno, Filip je sve to već prošao. On nikada nije imao suca na svojoj strani. Svi ti ljudi, s publikom, bit će kontra njega, no on se na to naučio.
Isto tako, sudac može odsuditi nokaut na nogama, a vidjeli smo protiv Adeleyea što Hrgović može podnijeti.
– Mislim da Hrga neće izgubiti na takav način. On stoji dovoljno čvrsto, kada prima udarce, on to čini stoički, nisam ga vidio da leluja.
Koliko mu je kao dešnjaku nezgodno boksati s ljevakom, kojih je puno manje nego dešnjaka?
– Bilo bi mu puno teže da je niži i kraći. Ovako, kada je duži, to mu daje izvjesnu prednost. Moses najviše udara lijevom, a Hrga desnom, a njegova je ruka duža i trebao bi ga moći dohvatiti. Itauma pak udara oštrije i bojim se da takve udarce nitko ne može primiti u većoj količini. Ako netko može, onda je to Hrga. Pogledajte meč s Adeleyeom, od kojeg je primio desetak udaraca od kojih bi svako drugo biće u ringu zaleglo više puta. A Hrgović je samo stresao glavom i samo što nije rekao: “A sada udaram ja!”
I Mavrović je u svoj meč s Lennoxom Lewisom ušao kao autsajder baš kao što sada boksačka javnost doživljava Hrgovića. No Željko je autsajder bio protiv najboljeg teškaša tog vremena, a Filip je autsajder protiv nekoga za koga se misli da bi mogao biti najbolji teškaš svog vremena.
– Po meni Hrga ovdje nije autsajder. Kada sam ja ulazio u ring Lewisu, za svakoga tko je došao na taj meč ja sam bio autsajder. Ovdje će ipak netko dati prednost Hrgoviću, neki će možda malo sumnjati u Itaumu, tako da tim prognozama ne bih pridavao pozornost.
Kako se pak naš sugovornik osjećao u tim trenucima?
– Ja sam svoje motive tražio i izvan boksa, u nekim svojim životnim stremljenjima i nikad se nisam doživio autsajderom. Jer, pobjeda u boksu značila mi je više kao životna pobjeda nego kao standardna sportska, zbog sportskog prestiža, slave i novca.
U pripremama za meč koji je etiketiran kao najvažniji u životu zacijelo dolazi i do određenih psihoza.
– To ovisi o svakom pojedincu. Da pitate svakog vojnika prije bitke kako to doživljava, ne biste dobili dva ista odgovora. Ako govorimo o Hrgoviću, meni se čini da je on ovog trenutka najbolji što može biti. Vidim i da je raspoložen na presicama, trudi se našaliti. Možda mu je ovo došlo baš kada je trebalo, premda je on ovakvu borbu priželjkivao puno prije. Itauma pak prvi put nailazi na nekog tko ga ne doživljava, tko ga čak pomalo i ismijava.
U toj borbi Hrgović će biti nešto teži borac, a Mavrović je pak od Lewisa bio 13 kilograma lakši.
– Ja to u ringu nisam osjećao. Bio sam jako dobro pripremljen i nisam ni mrvicu bio fizički slabiji. Lewis nema tu jakost kakvu ima Hrga, no on je imao druge prednosti.
Zdrava hrana nije pomogla
S obzirom na stil života i makrobiotičku prehranu, Mavrović je teško mogao biti teži od tih 97 kilograma.
– Da, to je bilo najviše što sam mogao tako. Dakako, da sam ostavio taj dio zdrave prehrane i cijele te filozofije, bilo bi to drukčije. Vjerujem da bih s time bolje prošao. Koliko bolje, to ne znam. Bio bih sigurno bolji, ali ne znam bi li to bilo dovoljno za dobijem Lewisa. Da, bila je to pogreška. Cjelovita prehrana jest dobra za ljude, a je li dobra za vrhunski sport, to je već upitno. No što je u vrhunskom sportu zdravo? Je li zdravo boksati za prvaka svijeta ili pak trčati maraton? Zacijelo nije. Vrhunski sport traži od čovjeka da uloži dio svog zdravlja.
Što bi to dobio da se nije hranio isključivo bjelančevinama biljnog podrijetla?
– Ja bih više volio da sada mogu govoriti o tome da sam potvrdio da je zdrava hrana u skladu s vrhunskim postignućem. Ja sam se trudio to pronaći, ali pronašao nisam. I nisam vidio nekoga drugoga da je to pronašao. Bio sam jedini, netko tko je otvorio i zatvorio ta vrata.
Pratili smo uživo taj nezaboravni meč Mavrovića i Lewisa i sjećamo se da je jedan američki novinar pitao Željka je li on modelirao svoj imidž prema Robertu De Niru i glavnom liku filma “Taksist”. Jer, zbog svoje irokezice, hrvatski teškaš plijenio je pozornost.
– Da, ja jesam bio malo drukčiji, ali ne samo izgledom nego i po tome što sam u boks uvijek nosio i neku životnu poruku. Je li ona bila ispravna ili nije, teško je reći, no ja sam to živio. Uostalom, ja i danas kada govorim o svojoj karijeri nastojim da to ima neku svrhu.
Premda mu to nije bila jača strana, i Mavrović se uoči tog meča pomalo služio “trash talkom”. Recimo, nazvao je Lewisa opasnim zecom koji, kada je uplašen, može udariti jako. Zašto je u najavi boksačkih mečeva to verbalno provociranje postalo gotovo pa neizostavno?
– Ne znam pravi odgovor. Možda ga psiholozi znaju. Današnja publika očito ne cijeni puno čojstvo i samurajstvo, već su puno više na cijeni bahati i bezobrazni tipovi. To vam je kao u onoj pjesmi Novih fosila čiji refren kaže “dobre djevojke one idu u raj baš sve, loše djevojke idu kud god zažele”.
Mavrović je tada izgubio prvi meč nakon šest godina i poraza u četvrtfinalu Olimpijskih igara od Amerikanca Nicholsona. No bila je to i svojevrsna osobna pobjeda s obzirom na otpor koji je pružio najboljem teškašu tog vremena.
– To je lijepa utjeha i čini mi se da u ovoj cijeloj regiji nitko ni danas taj ishod meča ne doživljava kao razočaravajuću priču. Svima je to bio dobar meč koji su ljudi voljeli i naknadno pogledati.
Pogleda li ga Željko ikad?
– Nisam dugo.
Za famoznu sedmu rundu, u kojoj je Lewisa imao na konopcima, ističe da je ima duboko memoriranu.
– Ja je imam spremljenu duboko u srcu i u djeliću sekunde vratim sliku svega što se događalo. To je neka vrsta osjetilnog sjećanja koje je jače od opisnog. Imao sam u toj rundi jednu malu priliku, ali nisam je iskoristio. Zapravo, nisam ni probao, što je proizašlo iz slabosti proizašlih zbog svih teških treninga.
Što je mogao učiniti više od onoga što je učinio?
– Mogao sam uputiti par udaraca više, krenuti na sve ili ništa, a ja to nisam učinio.
Koliko bi život hrvatskog Irokeza bio drukčiji da je taj meč dobio?
– Zacijelo bi bio drukčiji. Iz današnje perspektive gledano, a imam skoro 58 godina, mogu reći da me puno situacija modeliralo u čovjeka kakav sam danas. Jedno je pričati o rezultatu, a drugo o ispunjenju životne svrhe, no poraz u tom meču je meni donio i nešto dobro.
Da je postao svjetski prvak, što bi uslijedilo?
– Holyfield je tada držao drugi pojas pa bih vjerojatno boksao s njim, a njemu sam bio sličniji po kilaži i dužini ruku.
No s obzirom na to da su nakon te borbe s Lewisom uslijedili određeni zdravstveni problemi, pitanje je bi li se taj meč dogodio.
– To je sada analiza tipa “što bi bilo da je bilo”. Istina je, nisam više mogao. Moje tijelo se “raspadalo”, što je bilo i vidljivo. Možda bih na račun adrenalina izdržao još jednu ili dvije borbe, no to danas možemo samo pretpostaviti.
