Nakon dva uzastopna europska naslova, 21-godišnja Splićanka Lena Stojković obranila je i naslov svjetske prvakinje osvojen lani u meksičkoj Guadalajari i jedina je od lanjskih prvaka i prvakinja kojoj je to pošlo za rukom odnosno nogom, piše Večernji list.
A za to se izborila nizom fantastičnih, dobrim dijelom i dramatičnih, pobjeda kakva je bila i ona finalna protiv jako dobre mlade Tajlanđanke Kamonchanok Seeken (4:14, 12:11, 6:3).
Nakon prve runde, promatraču sa strane, zlato se činilo nemogućom misijom jer je 17-godišnja Tajlanđanka zastrašujućom lakoćom baratala nogom i pogađala Lenu u glavu udarcima vrijednim po tri boda.
No, Lena ne bi bila to što jest da nije sposobna prilagoditi se i navesti vodu na svoj mlin. Dakako, uz pomoć svog trenera Veljka Laure Šiše ali i izbornika reprezentacije Tonija Tomasa koji je sve to gledao s navijačke tribine bodreći povicima:
– Moraš napast… bliže, bliže….hrvanje, hrvanje…napad, napad…ne ju odmarat…blizu, blizu…van, van…
Iako je prvu rundu uvjerljivo izgubila, Splićanka lavljeg srca nije se pokolebala. Iako je gubila 5:8, 9:11, drugu je rundu preokrenula u samoj završnici (12:11) a u trećoj je tempom slomila suparnicu za veliko slavlje njenih trenera i reprezentativnih kolega.
– Kad god sam se lomila i mislila jesam li ja ta, mogu li ja to ovaj put, čula bih glas trenera iza mene i to mi je davalo snagu.
Skromna, kakva jest, u svojoj slavljeničkoj izjavi Lena uopće nije sebe stavljala u prvi plan već svoj klub Marjan, svojevrsnu tvornicu šampiona:
– Ponosna sam i sretna, najmanje na sebe a najviše na svoj klub Marjan i svoje trenere, ljude koji su oko mene i zahvalna sam na atmosferi i okruženju koje me gura naprijed. Da nije bilo njih ja možda uopće ne bi bila tu. Kada sam se lomila, kad mi je bilo jako teško oni su bili tu i sve se to pretočilo i u ove borbe.
A nije samo finale bio dramatičan. Nakon što je u prvom kolu rutinski pobijedila Indijku Kakadiyju (13:5, 15:5), a potom i Turkinju Yildirim (13:9, 16:3), i to u ponovljenom finalu prošlogodišnjeg SP-a, činilo se da je Lena ima sve pod kontrolom.
No tako nije mislila i Kazahstanka Bakiševa koja je bila odlučna da “skine skalp” svjetskoj prvakinji čemu je, u trećoj rundi, bila jako blizu.
Samo 17 sekundi prije kraja treće runde Lena je gubila 3:6, ali je istog časa uzvratila istom mjerom (nogom u glavu) za 6:6.
Nakon što je, udarcem nogom u oklop, povela s 8:6, Stojković je tu prednost u posljednjim sekundama znalački obranila jednim dozvoljenim izlaskom (povlačenjem) iz borilišta za konačnih 8:7.
Ništa manje napeto nije bilo niti u prvoj rundi polufinala protiv Japanke Okamoto kada je “play of the day” izveo Lenin trener Veljko Laura. Naime, kod rezultata 3:4, samo sekundu prije kraja prve runde, Šišo je zatražio da se Leni priznaju tri boda za udarac u glavu kojeg s tribina nitko nije vidio.
– Ja jesam izvela taj udarac ali nisam bila sigurna da je dobar pa nisam signalizirala, no trener je tada izveo genijalan potez koji je preokrenuo borbu – kazala je Lena odajući priznanje treneru Šiši koji je pak rekao:
– Nije to bio jak udarac ali dovoljno dobar da se prizna. Lena u to nije bila sigurna no ja sam morao iskoristiti tu mogućnost i isplatilo se.
Nakon toga, u drugoj rundi drame više nije bilo (9:0), pa za trećom dionicom nije bilo niti potrebe.
No, zato jest bilo treće u finalu. Pa kao je to Lena uspjela preokrenuti borbu nakon glatko izgubljene prve runde?
– Dogovor je bio isti i prije prve runde ali ja nisam suparnicu dovoljno dobro osjetila. Trener je sve vrijeme ponavljao što trebam raditi no isprva nije išlo. Mogla sam odustati no kada sam čula da mi stalno govori “vjeruj u sebe”, prestala sam razmišljati i radila što trebam.
Ovim odličjem brojčano je izjednačen dosad rekordni učinak na svjetskim prvenstvima, a on je ostvaren 2019. u Manchesteru kada su brončane medalje osvojili Ivan Šapina, Doris Pole, Kristina Tomić i Bruna Vuletić.
A osvojena bi tada u Manchesteru bila i peta medalja da se upravo Leni Stojković nije dogodila životna lekcija koju nam je prepričao njen trener:
– U borbi za medalju, minutu prije kraja, Lena je vodila s 10 razlike, a na koncu je izgubila s 10 razlike. Imala je tada 17 godina i ta joj je borba bila prekretnica u karijeri. Nema dobivene borbe dok nije sviran kraj. Isto tako, ne možeš osvojiti medalju ni ako u glavi nisi stabilan. Ako nisi psihološki na to spreman, badava ti svi treninzi i fizička priprema.
A da ima snažnu psihu, Lena je pokazala upravo u borbi za medalju, u već spomenutom vrlo napetom četvrtfinalu s Bakiševom. Samo 17 sekundi prije kraja posljednje runde Lena je gubila 3:6.
– U tekvondou tri boda mogu biti puno, a ne moraju značiti ništa. Rezultat se brzo okreće i, ako pomisliš da je gotovo, kada se to tebi čini, onda obično izgubiš borbu. U tu borbu Lena je ušla lošije. Nije nametnula svoj ritam pa smo se, nakon izgubljene prve runde, čupali. Tijekom druge runde nanijeli smo štetu protivnici, koju inače nanosimo, a to je da je iscrpimo i u tome smo uspjeli – kazuje Veljko Laura koji Lenu vodi od njezinih tekvondaških početaka:
– Lenu znam od vrtićke dobi i ona je od tada posvećena tekvondou. Kada nekoga znaš odmalena, za njega se vežeš kao za vlastito dijete. S takvim njezinim radnim navikama svaki trening je uživancija i nadam se da će to potrajati što duže.
Koje su to Lenine osobine u kojima Šišo trenerski i ljudski uživa?
– Ona ima nevjerojatan voljni moment, predanost sportu i treningu. Neumorna je i u treningu i na natjecanju čupa do krajnjih granica vlastitih mogućnosti. Trenira maksimalno godinama za ovakve trenutke, a to što trenira uspije preslikati na borbu i to je čini tako uspješnom – ističe trener Veljko Laura.
