Treći dan Prvenstva Europe bio je zlatni dan za hrvatski tekvondo jer osvojena su dva zlata. Jedno pomalo neočekivano (Toni Kanaet) i jedno iščekivano (Lena Stojković).
Jer, Lena je u Beograd doputovala kao dvostruka europska i dvostruka svjetska prvakinja dok je Toni stigao ni sam ne znajući, zbog niza ozljeda u karijeri, koliko ovog časa može, piše Večernji list.
A da biste svoje prijestolje uspješno branili iz godine u godinu morate biti satkani od posebnog materijala a to krhka, svega 46 kilograma teška Lena, svakako jest.
Kako njoj kao velikoj prvakinji zvuči ovo njeno treće europsko zlato?
– Zvuči mi prilično nestvarno no kada zastanem i shvatim s čim se budim, gdje svaki dan odlazim, kakva je atmosfera u klubu, kako se pripremamo, kako živim, onda sam ponosna na sve ovu. Uživam u svakoj borbi. Pobijedila ili izgubila, ulazim spremna jer znam da sam sve napravila. Sretna sam i ponosna ali nisam baš svega svjesna. Doduše, to što sam osvojila prije zna mi nekad pomoći kada se lomim.
A u finalu s Bošnjakinjom Makaš se bogme lomilo. Nakon izgubljene prve runde (4:9) i u drugoj je rundi, u jednom trenutku, bio isti rezultat (4:9). No, onda je Lena krenula.
– Bilo je malo drame kao i uvijek u početku mojih borbi. Prvu rundu sam srljala, nisam bila sto posto fokusirana na plan igre no zato je tu moj trener koji me odmah resetirao. Puno mu se želim zahvaliti, baš mu hvala. Tu prvu rundu nastojala sam zaboraviti i u drugu ući svježe glave. Znala sam da sam tjelesno jako spremna i da moram nastaviti sa svojim planom do posljednje sekunde. Bez obzira koliko to bilo dramatično i neizvjesno, znala sam da ću na kraju ja izaći kao jača.
U zadnje vrijeme se dogodilo više takvih, dramatičnih, borbi.
– Potrefilo se da je u posljednje vrijeme takvih borbi bilo više. Ono što je meni najvažnije jest da se ja baš u tim trenucima, kada je pitanje hoću li posrnuti ili ne, saberem. Baš tada sebi kažem tko sam i što sam, odakle dolazim, što sam dosad napravila, kako teško treniram i tako pobijedim sebe.
A sebe je, kroz priprema za ovo Prvenstvo, pobijedio i Toni Kanaet. Veliki povratnik nakon niza ozljeda koje su ga često kočile.
– Ovo mi je stvarno trebalo. Dokazao sam sebi da se mogu dići iz najtežeg razdoblja mog života do najsretnijih trenutaka.
Ako bi se nešto moglo opisati kao savršeni dan jednog sportaša onda je to ova Kanaetova subota kada je do zlata došao bez izgubljene runde.
– Nisam očekivao da ću se ovako dobro osjećati. Odradio sam pripreme ali sam imao i bolove u lešima. Nakon svih propuštenih natjecanja vraćao sam se malo pomalo i uspio pokazati najboljeg sebe. Da je svaki turnir ovako, bilo bi sjajno.
Osim dobrog bioritma, zacijelo ima i nešto u iskustvu prikupljenom svih ovih godina na velikim natjecanjima s kojih sada ima četiri europske medalje (dva zlata) i olimpijsku broncu.
– Sigurno. Iskustvo mi dosta znači i ovo natjecanje je to pokazalo. Znao sam da je moj forte kondicijska sprema i da protivnike moram lomiti ritmom i to mi je ovaj put u svakoj borbi uspjelo.
Je li bilo razdoblja kada je, nakon tih teških ozljeda, razmišljao ima li smisla ići dalje?
– Razmišljao sam često o tome. Uostalom, dolaze mlađi a mene godine sustižu. Pokazao sam da sam još tu, možda ne s nekim tehničkim stvarima koliko s iskustvom. No, kondicijski sam i dalje spreman.
Je li ovaj, uskoro 29-godišnjak, pristaša ideje da se iz natjecateljskog sporta ide na vrhuncu karijere ili je za varijantu “neka ide dok ide”?
– Ne bih ja sada još o tome govorio. Trebam si uzeti odmor i razmisliti što i kako dalje.
Ovo je bilo predobro da bi borac poput Kanaeta razmišljao o prestanku.
– Jest, no imao sam ja puno ozljeda i moram smanjiti tempo. Trenirat ću drugačije, ne mogu više kao mladić, tri puta dnevno, pa ćemo vidjeti što će mi to donijeti.
I Toni je, poput Lene, hvalio izbornika reprezentacije Tonija Tomasa ali i trenera koji ga je vodio do zlata Veljka Lauru. A riječ je o 39-godišnjem treneru Marjana koji je u subotu dvoje svojih sportaša odveo do europskog zlata.
– Drago mi je zbog Lene i njenog trećeg europskog zlata a posebno zbog Tonija koji je imao dvije posljednje godine jako teške, s puno ozljeda. No, skupio je dovoljno fizičke i mentalne snage i odradio Prvenstvo na najbolji mogući način.
Ono što popularni Šišo (tako ga svi u tekvondou zovu) voli kod ovo dvoje sportaša jest sljedeće:
– Oni guraju sebe do kraja. Vjeruju u sebe i ništa im nije problem. Spremni su pomicati granice. Kod njih nema predaje. A kod Kanaeta je slučaj da što god mu dođe teži protivnik on više daje od sebe.
