Matea je do velikog uspjeha stigla nakon što joj je Janica promijenila život: Ušla je u sobu, plakala sam…

Fantastična Matea Jelić osigurala je medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju. Hrvatska teakwondoašica je pobjedom protiv Amerikanke Paige McPherson (15:4) izborila finale u kategoriji do 67 kilograma.

A kojeg će sjaja biti ta medalja vidjet ćemo u borbi protiv Britanke Lauren Williams. Finale je u 14.30 sati.

Iza svake osvojene velike medalje postoji neka priča, ona koja stoji iza Mateina europskog zlata posebno je zanimljiva. Naime, ma kako god to zvučalo čudno, za Matein naslov prvakinje Europe zaslužna je i najveća hrvatska sportašica svih vremena Janica Kostelić. Barem jedan postotak, piše Večernji list.

– Godine 2013., na juniorskom Prvenstvu Hrvatske u Rijeci, doživjela sam tešku ozljedu. Nakon niza primljenih niskih udaraca natekao mi je trbuh pa je moja mama, vidjevši da ne mogu ustati, intervenirala i zatražila da se borba zaustavi. Odmah sam prebačena u riječku bolnicu gdje su mi ustanovili unutarnje krvarenje pa sam završila na dvije operacije nakon čega su mi rekli da sam se jedva izvukla – rekla je nedavno Matea Jelić.

A tijekom njenog oporavka u tu priču uskočila je Janica Kostelić. Poput nekog anđela ohrabrenja.

– Prilično zabrinuta za moje stanje, mama je u jednom trenutku izašla iz bolnice i ugledala Janicu Kostelić. Prišla joj je i kazala da ima kćer koja je sportašica i koja leži u bolničkom krevetu i prolazi kroz teške trenutke. Zamolila ju je da uđe u bolnicu i u moju sobu i da me zagrli, da ojačam, da ne odustanem od sporta. I Janica je to doista i učinila. Pričala je, a ja sam plakala od sreće. Bio je to trenutak koji je u mom životu sve preokrenuo i ja sam sigurna da to s Janicom nije bila slučajnost jer pojavila se kada je meni bilo najgore. Te godine nisam otišla na juniorsko Prvenstvo Europe, ali sam već sljedeće godine postala svjetska juniorska prvakinja. Janica se toga možda i ne sjeća, no ja bih joj voljela zahvaliti na toj gesti, i to ću učiniti ako je sretnem, a želja mi je da i ja jednog dana mogu nekome biti takva inspiracija.

I dok je Janica pomogla ojačati njen borbeni duh, šest godina poslije kod Matee je došlo i do duhovnih promjena.

– Moji sljedeći ciljevi su biti olimpijska pobjednica i svjetska prvakinja, no sve je u Božjim rukama. Meni je uvijek moja obitelj bila moja najveća snaga, no kako ne živim s njima jer oni su i nadalje u Kninu, a ja puno putujem, novu snagu sam pronašla u vjeri u Boga, na što je najviše utjecao i moj trener. Na mise sam češće počela odlaziti od 2019. i ja sam u vjeri pronašla dodatnu snagu.

Dakako, njena obitelj koja živi u njenom Kninu, uvijek će biti njen oslonac.

– Moja mama je zastupnica kozmetike Avon i radi od kuće, da je što više s mlađim bratom i mlađom sestrom, a tata je pirotehničar. Kada sam bila mala za tatu sam jako strahovala, no sada vjerujem da je dobar u svom poslu, posvećen i pažljiv, pa se ne bojim. No, jako sam ponosna na njega i veliki mi je primjer. Drago mi je i što moja 13-godišnja sestra Ivona ide mojim stopama i trenira taekwondo, dok brat Kristijan, premda mu je samo 18, radi kao taekwondaški trener. Matea je nedavno u Sofiji na prvenstvu Europe postala europska prvakinja, no pripreme nisu tekle glatko. – Imala sam koronu. Bila sam dosta bolesna, no odmah poslije izolacije vratila sam se na pripreme. Taj tjedan mi je bio jako težak, više psihički nego fizički jer sam se stalno pitala kako će sve to utjecati na moje tijelo. No, zato sam gurala sama sebe na svakom treningu preko granica. I trener Toni Tomas vjerovao je u mene kada ja nisam vjerovala u sebe. Tako je bilo i u borbama. Kada mi je došlo da nisam mogla disati, kada sam pomislila da ne mogu više, pogledala bih njega, on bi nešto rekao i ja bih stisnula.

Svi oni, neki više, a neki manje, bodrili su Mateu i kada se s velikih natjecanja vraćala utučena kao što je to bio slučaj po povratku s Prvenstva Europe u Kazanju (2018.) odnosno sa Svjetskih prvenstava u korejskom Mujuu (2017.) i Manchesteru (2019.). Naime, na sva ta tri velika natjecanja gubila je u borbi za medalju, i to u posljednjim sekundama, a u Kazanju je još slomila i ruku.

– Ja mislim da sam ja sve to morala proći. Tada mi je bilo krivo što sam se vraćala bez medalje, no nekad je prerano osvojiti je. Ja za to tada očito još nisam bila spremna. Bilo mi je tada teško, mislila sam da mi se raspada svijet, no naučila sam da nije medalja sve na svijetu, da ima puno drugih stvari u kojima mogu naći sreću. Tako razmišljam i danas i dalje radim na sebi – kazala je Matea Jelić.