U modernom sportu, pored glavnog trenera, sve je važnija uloga stručnjaka za kondicijsku pripremu. U dobroj suradnji njih dvojice krije se i tajna uzleta do svjetskih vrhova njihovih sportaša.
I dok je javnosti poznato da je Vladimir Preradović, još od njezinih vrtićkih dana, trener Barbare Matić, široj sportskoj javnosti malo je poznato da iza olimpijskog zlata stoji i njezin kondicijski trener Renato Šunjerga, piše Večernji list.
Da bi se afirmirali i ti stručnjaci iz drugog plana, tome služi i međunarodna konferencija Kondicijska priprema sportaša, koja se već 23. put održala na zagrebačkom KIF-u.
– Sportovi poput džuda sve više se guraju u anaerobni intenzitet, pri čemu je džudo specifičan jer ta borba može završiti u roku od 10 sekundi, ali može potrajati i 19 minuta. Osnovni dio borbe traje četiri minute, a ako se u tom roku ne dobije pobjednik, onda se borba odvija sve dok netko nekoga ne baci za vazari ili ipon, ili ne dođe do gušenja, poluge ili pak zahvata držanja ili možda do treće kazne.
Baš u toj trećoj kazni u pripetavanju oslikava se i potreba iznimne kondicijske spremnosti. A do nje ćete navesti suca samo ako ste kondicijski spremniji od suparnice.
– Posljednjih godina Barbarine borbe u prosjeku traju tri i pol minute, no ona mora biti i kondicijski spremna za one suparnice koje će joj stvarati najviše problema.
Baš jednu takvu pobjedu izborila je u četvrtfinalu Olimpijskih igara protiv Španjolke japanskih korijena Ai Tsunode. Nju je Barbara nadjačala zahvaljujući i sljedećim parametrima iz završnih priprema.
– U 65 trenažnih dana imali smo 132 treninga, od čega su 52 bila bazične pripreme, 43 specifično situacijska, 38 tehničko-taktičkih, a sedam ih je bilo posvećeno kontroli efekata. U jednom danu prosječno smo imali dva treninga, ali bilo je i onih s četiri treninga. Tjedno je to bilo prosječno 10 treninga, ali bilo je tjedana i s po 17 treninga.
Pred kolegama kineziolozima, ustvrdio je Barbarin kondicijski trener i sljedeće:
– Najbolji trening specifične izdržljivosti samo je natjecanje. Velike su razlike od opterećenja u natjecateljskoj borbi i simuliranoj borbi na treningu, to ide i do 20 posto u odnosu na vršno opterećenje. Kada bismo se oslanjali samo na brojke odrađenih treninga, imali bismo dobre referentne brojke, ali i podtreniranog sportaša.
Da se to ne bi dogodilo, koristi se i progresivni test opterećenja poput trčanja na 15. kat, što je vježba koju radi od juniorskih dana i za koju Barbara kaže:
– Taj je trening još prije 15 godina osmislio moj trener Vlado Preradović. Imala sam problem s ramenom pa mi je bio problem trčati i po ravnom, a tada se Vlado dosjetio da bismo mogli probati u njegovoj zgradi.
No kada joj je to postalo lagano, kondicijski trener uveo je dodatke:
– Renato doveze “jurišni bicikl” pa i prije nego što krenem trčati uz stube već dignem puls. Uveo je i to da na osmom katu radimo malo džuda, pa na 12. katu malo džuda i na 15. katu slijedi borba za gard pa me tako dovede ne u crvenu, nego u crnu zonu. I dok vi u borbi možda i možete malo smiriti puls, ovdje, kada te goni uzbrdo, tu nema stajanja.
Dakle, ni kondicijski trener u ovoj priči nije pasivni nalogodavac.
– Ja sve to s Barbarom i sam prolazim. Trčim za njom da bi ona na osmom katu radila ulaske u zahvate. Na 12. katu su ulasci u hvat s podizanjem, a na 15. katu je borba za gard uz srčani puls od 188 otkucaja u minuti. I sve bismo to ponovili pet do osam puta.
Kako je učinke takvog spartanstva osjećala sama Barbara?
– Osjetila sam to u borbama. Pa ja sam za Olimpijske igre bila najspremnija ikad. Toliko sam bila spremna da ni manju ozljedu nisam osjećala i ne znam hoću li ikada više biti tako spremna. Tijekom svog natjecateljskog dana u Parizu nisam uopće ulazila u crvene zone izdržljivosti. Morala sam biti spremna i za borbu kakvu sam imala s Tsunodom godinu prije, koja je trajala 16 minuta.
Kao što ističe njezin kondicijski trener Renato, tog dana do izražaja su došle njena opća i specifična izdržljivost.
– Sve je jako povezano i s mentalnom snagom i to je pitanje adaptacije na bol, a to se postiže treningom tolerancije na laktate. Od takvog treninga nema težega. Naime, vi i nakon 16 minuta borbe morate biti sposobni izvoditi i bacanja.
Suradnja sa Šunjergom traje već pet godina, a baš u tom razdoblju Barbara je postala dvostruka svjetska prvakinja, potom i olimpijska pobjednica.
– S Renatom je svaki trening u crvenom, a anaerobni trening uz skale mi je najteži.
Da bi joj bilo još teže, radi i na “jurišnom biciklu” (air-bike, assault-bike), kod kojeg radi cijelo tijelo.
– Bez obzira na to što tu ljudi prolaze, jer u pitanju je stambena zgrada, Renato doveze i air-bike, a bogme ga doveze i na Marjan, da radim na njemu nakon trčanja. Kada, nakon svega, radite na “jurišnom biciklu”, to više nije crvena, nego crna zona.
No to je i očito zona olimpijskog trijumfa.
