Ne sjećamo se nekog hrvatskog borca koji se borio u inozemstvu a da je glavnu presicu, s pripadajućim sučeljavanjem sa suparnikom, dogovorio u Hrvatskoj.
Jedan od najboljih svjetskih kickboksača Antonio Plazibat bori se 17. lipnja protiv Tariqa Osara za naslov Gloryjevog privremenog prvaka teške kategorije.
Solinjanin se nada velikoj podršci hrvatski navijača, a to je istaknuo i u razgovoru za Večernji list.
Kako je uopće došlo do presice u Zagrebu?
– Ponajprije zbog mene i šušura stvorenog oko borbe te zbog suradnje s Hrvatskim nogometnim savezom i njegovim predsjednikom Marijanom Kustićem. Ovo je za mene ispalo da ne može bolje. Boriti se u Rotterdamu pred toliko hrvatskih navijača. Na svaku borbu u Nizozemskoj dođe mi po dvije tisuće naših ljudi, dođu uglavnom iz Njemačke, ali da će ih biti možda i 10 tisuća to je dosad bilo nezamislivo.
Ključno je pitanje mogu li si svi oni koji će tih dana pratiti nastup hrvatske nogometne reprezentacije u završnici Lige nacija priuštiti kupiti ulaznicu i za vašu borbu?
– Ulaznice su se prodavale dosta dobro i dosta naših ljudi ih je kupovalo. Moj je san da uđem u dvoranu i vidim jednu veliku hrvatsku zastavu, a da svi oni Belgijci, Nizozemci, Nijemci budu u šoku i da im ništa ne bude jasno. I da odmah počnu “guglati” o Hrvatskoj.
Što će vam tog 17. lipnja u Rotterdamu biti ulazna glazba?
– Pjesma “Prvak” od Grše. Posljednjih četiri-pet godina postali smo dobri prijatelji i što bih trebao slušati ako neću glazbu od prijatelja. Ovo je i neka vrsta moje podrške njemu, a vjerujem da će on doći na borbu i iskazati svoju podršku meni.
Postoji li još neka glazba kojom se motivirate za borbe?
– Iskreno, kada ulazim u ring ja glazbu baš i ne čujem. Potpuno sam kao u nekom tunelu, ništa ne vidim i ništa ne čujem. Koncentriran sam samo na ono što trebam činiti i kako to trebam činiti.
I Plazibat i Osaro su nokauteri. Ima li nešto čega se nokauteri boje?
– Ha, biti nokautiran. Mike Gym ima najveći postotak nokauta od svih klubova na svijetu i najviše boraca za koje se zna da će borbu učiniti atraktivnom. Osaro je u posljednje dvije borbe pobijedio nokautom, a ja sam posljednje četiri dobio nokautom. On nije tip borca koji će se boriti pet rundi, nije takav kondicijski. Nakon treće runde on je praktički mrtav i jedva na nogama, tako da mislim da će ići na sve ili ništa u prve dvije runde. Ja se isto tako borim, tako da ne znam kako bi to moglo ići nakon toga. Zapravo, mislim da bi moglo biti gotovo jako brzo.
Osjećate li kakav strah u svakodnevnom životu, imate li neku fobiju?
– Da imam neki poseban strah, baš i nemam. Ne bi mi bilo ugodno da me izbace na pola Bračkog kanala i kažu mi da plivam, u tome baš ne bih uživao. Ne bih se bojao, ali mi ne bi bilo ugodno. Inače, što sam stariji sve manje mi je drago letjeti. Ne bojim se, ali mi je nekako sve manje drago. Ne volim gledati horore. Radije gledam neki ZF film ili akcijski. Volim dokumentarce, stvari tipa jeste li znali…
A što je sa sportskim borilačkim filmovima poput serijala “Rocky”?
– Kao mali sam ih gledao, ali sada ih ne gledam. Prisustvovao sam snimanju nekih spotova sa scenama tučnjave pa sada znam kako to izgleda. Dakako, kao djetetu mi to nije bilo jasno, a sada se ne želim razočarati pa neka mi ostane u sjećanju onako kako sam to doživio kao dijete.
A kako to da ste od brodostrojara postali borilački stroj?
– Htio sam zaraditi neki novac, a kako u obitelji i okruženju imam dosta pomoraca za koje znam da su živjeli prilično dobro od toga, odlučio sam se za brodostrojara. Nisam matematičar, nisam genijalac, pa sam izabrao posao strojara da imam neku sigurnost. Ako mi se nešto dogodi u sportskoj karijeri, da imam neku sigurnost, da mogu ići na brod.
Okušali ste se i kao student strojarstva?
– To je bilo više da iskusim studentski život nego što sam bio uvjeren da ću to završiti. Nakon prve godine studija odlučio sam se posvetiti borilačkom sportu i 10-11 godina nakon toga mogu reći da se napokon nešto događa. Želim time i drugima reći da ne trebaju očekivati uspjeh preko noći.
Kako u vašoj obitelji doživljavaju sinove i bratove borbe?
– Otac gleda, ali zapravo ne gleda. Glumi da može gledati, a ne može. No, ipak dolazi na borbe. Majka ne gleda, ona ostane doma i moli se Bogu. Brat, koliko znam, također ne gleda.
Tko je zadužen da mami javi ishod meča?
– Otac joj pošalje poruku, ali i neki drugi nama bliski ljudi koji gledaju moju borbu. A ja joj se javim tek nakon što završim sve obveze nakon borbe kao što su konferencija za novinare i kratki intervjui.
A djevojka Martina Dulčić, kako ona to podnosi?
– Ona bude sa mnom. Ona može to gledati. Doduše, ne baš iz prvog reda, već stane negdje sa strane i također se moli. Mogu dobiti kartu za prvi red do ringa, no ružno bi joj bilo iz blizine gledati da mi se nešto loše dogodi.
Koliko je za uspješnog borca važno da je u stabilnoj vezi, da ne mora sadržaje intimne relaksacije tražiti kroz nožni život?
– Želite li biti vrhunski sportaš, to vam je užasno dosadan život. Nemate vremena za nekakav provod, za izlaske, noćni život i slično. Da sam to radio, ne bih bio tu gdje jesam jer je takav stil života dvosjekli mač. Važno mi je da u Amsterdamu imam nekoga uz sebe, da mi cijeli dan ne protekne u “udri, tuci”, razbolio bih se od toga. Baš sam rekao prijatelju: Zamisli da te ljudi više cijene što više ljudi nokautiraš. Sve što čuješ i slušaš oko sebe jest da budeš agresivan. I onda iziđeš takav na ulicu i nađeš se u situaciji da nekoga udariš. Učiniš to, a onda ti svi kažu pa što ti bi. Ne kažem da bih ja to napravio, no neki ljudi kada uđu u sve to preduboko, znaju “puknuti”. Vidio sam to na svoje oči. I zato mi je jako važna moja Martina koja mi u tome puno pomaže. A jako mi je u svemu tome važna i vjera.
Znači li to da idete i u crkvu?
– Kada sam u Hrvatskoj, nastojim ne propustiti nedjeljnu misu, ali i ispovjediti se što češće. A otići ću na ispovijed i prije borbe. Na borbu mi obvezno dođe svećenik, i prijatelj, don Josip Ulić Mrvica. On mi dođe na svaki meč, a drugi prijatelj mi je don Ivan Terze i oni su ti koji me drže normalnim. U meč ne ulazim ako se prije borbe telefonski ne čujem s Terzom. A dan prije borbe se pričestim. Meni je to bitno.
Vjerojatno vam nije lako biti odvojen od šestipolgodišnjeg sina Lorenza Bjorna koji živi sa svojom majkom?
– To mi teško pada, no kada sam u Hrvatskoj, sa sinom sam gotovo svaki dan. Viđam ga po dogovoru.
Koliko je dječak svjestan očeva gladijatorstva?
– Počinje biti toga svjestan. Nedavno mi je kazao da je skužio da mu je tata hrvatska zvijezda, tako nekako. Kada je imao četiri godine i kada bismo izišli prošetati, on bi gledao kako mi ljudi prilaze i žele se fotografirati. Tada mu nije bilo jasno zašto ljudi to žele, a sada je svjesniji toga. Uostalom, tek nešto stariji klinci su već na YouTubeu i znaju za mene, pa je i njemu sve jasnije.
Kad smo već kod YouTubea, kako se razvija vaša youtuberska karijera?
– Trenutačno namjeravam objaviti sva videa koja sam snimio. A sadržaj je najobičniji. Šetam okolo, družim se s prijateljima i to snimam. Ništa posebno. Najbolje mi je odgovarati na komentare. Nisam to monetizirao, nisam odlučio od toga živjeti niti mi je važno koliko neki moj video ima pregleda ili lajkova. Više to radim za sebe, da bih za 10-15 godina to mogao gledati i smijati se – kazao je Antonio Plazibat za Večernji list.
