Kada ste dvostruki svjetski prvak i dođete na Svjetsko prvenstvo sa željom da to osvojite naslov i treću godinu zaredom onda ste zacijelo netko tko na sebi ima nacrtanu metu.
Jer svi vaši konkurenti žele vaš skalp, a posebice oni manje afirmirani kojima pobjede donose izvjesne količine instant slave, piše Večernji list.
Tako se, zacijelo, osjećala i dvostruka svjetska džudaška prvakinja Barbara Matić (28) prigodom dolaska u Dohu, na Svjetsko prvenstvo. Svi su ju promatrali kao nekoga koga treba skinuti s prijestolja.
– Tako je na svakom natjecanju, ne samo na svjetskim prvenstvima. Svi vas žele pobijediti no to je u sportu normalno. Nakon poraza u polufinalu bila sam tužna, pa čak i nakon osvojene bronce no onda mi je trener Vladimir Preradović kazao da taj domet, s obzirom na okolnosti, moramo slaviti. I doista, biti tri godine zaredom na postolju domet je vrijedan slavlja – kazala nam je Barbara koja je iz Lijepe Naše otputovala ne baš stopostotno spremna pa je zacijelo i to razlog što se i ovaj put nije domogla finala već se morala zadovoljiti (a tko ne bi) s brončanom medaljom.
S obzirom na ozljedu ligamenata desnog koljena doživljenu ovog proljeća, s koliko kapaciteta je Barbara nastupala na ovom Svjetskom prvenstvu?
– Ja možda nisam imala dovoljno džudaških treninga i nisam znala koliko mogu jer nisam imala dovoljno borbenih treninga ali sam se osjećala dobro jer je trener Vladimir Preradović treninge prilagodio ozljedi te smo kvalitetno radili ono što smo mogli. S obzirom na to da je prethodno Svjetsko prvenstvo bilo u listopadu prošle godine ovo mi je došlo prebrzo. S druge strane, ja sam bila više usredotočena na koljeno, hoće li ono izdržati napore, nego na natjecanje o kojem nisam puno ni razmišljala. Tako se dogodilo da nisam osjećala pritisak, ni s čije strane, i jedino što mi je bilo bitno jest da se “potučem” i da mi koljeno ostane zdravo.
Je li razmišljala o koljenu tijekom svojih pet borbi?
– Osjetila sam ga samo u prvoj borbi protiv Samardžić iz BiH, koja je meni nezgodna suparnica, valjda dok se koljeno nije zagrijalo. Poslije nisam a i izvodila sam tehnike preko tog koljena. A evo i danas ga ne osjećam.
Koliko bolje bi se osjećala da je imala tri potpuno zdrava mjeseca za pripreme a ne samo jedan?
– Nisam ja imala ni jedan mjesec zdravih priprema jer sam džudo počela raditi dva tjedna prije SP-a. No, sama sebi sam rekla da nisam zaboravila džudo. Uostalom, nekad kada si i najspremniji može dan loše završiti. Možda je ovako bilo i dobro. Bila sam opuštena. Onako bih, možda, imala veći pritisak od same sebe.
Već u drugom kolu Barbara je naletjela na svoju crnu mačku. Naime, već tada sučelila se s Nizozemskom Kim Polling protiv koje je, do ove borbe, imala šest poraza u nizu.
– To je bila prekretnica. Druga borba. Bilo je biti ili ne biti jer da sam izgubila za mene bi natjecanje bilo gotovo s obzirom na to da se u džudu u repasaž ulazi tek iz četvrtfinala. Bila sam opuštena, bez pritiska, i čini mi se da sam našla način kako se s njom boriti.
Malo je nedostajalo da ju opet vidimo u finalu Svjetskog prvenstva u koji je, a na kraju i do zlata, otišla Japanka Niizoe.
– U toj borbi s Japankom poništili su mi jedan suđeni wazari koji, gledali smo, i nije bio. No, nekad se i takvi zahvati dosude ali ja nisam bila te sreće kao što je ona bila u Antalyji kada me pobijedila na zlatni bod.
I ovom prilikom cimerica joj je bila Lara Cvjetko, suparnica iz prošlogodišnjeg finala Svjetskog prvenstva.
– Pričale smo u sobi da bi bilo fenomenalno kada bismo taj finale ponovili no obje smo podbacile. Nažalost, Lara je zaustavljena u osmini finala a to je faza natjecanja iz koje se ne ide u repesaž. A da je pobijedila Venecuelanku Rodriguez, curu koju sam ja pobijedila za broncu, a potom izgubila u četvrtfinalu ja bih se s njom borila za treće mjesto.
A Lara je i dalje Barbarina konkurentica za nastup na Olimpijskim igrama u Parizu no ovo treće mjesto donijet će Barbari puno olimpijskih bodova a samim time i ostanak na čelu svjetske rang-liste.
– Znam da se će se ovi bodovi na koncu računati samo 50 posto baš kao i još dva Grand Prix turnira i jedan Grand Slam. Stopostotno bodovanje kreće s kolovoškim Mastersom u Budimpešti i još jednim turnirom u Mongoliji.
Pretpostavljam da sada slijedi kvalitetan odmor.
– Sad je vrijeme za zaliječiti koljeno do kraja da bi s natjecanjima startala tek u kolovozu s Mastersom.
S obzirom na stanje s bodovima, Barbara si zacijelo može priuštiti taj luksuz biranja gdje će nastupiti u ostatku predolimpijske i u olimpijskoj godini. I da uz sve to ipak osvoji dovoljno bodova da ostane među prvih osam što donosi status nositeljice na Olimpijskim igrama.
– Ja sam uoči ovog SP-a bila svjetski broj jedan i nadam se da se neću toliko srozati. Istina je, ne moram ganjati bodove no kada krenu natjecanja koja se boduju 100 posto onda ću ipak morati. Uostalom, nastupit ću i na Grand Prixu u Zagrebu.
Kada bi u Parizu osvojila odličje, ono što joj je u Tokiju ispustila iz ruku porazom od Ruskinje Tamaizove, da li bi već tada, s 29 godina, okačila kimono o klin? Jer, tada bi upotpunila kolekciju s medaljom koja joj još jedino nedostaje.
– Ne bih to još htjela komentirati. Ako osvojim medalju, vidjet ću što će biti. Hoću li biti zadovoljna sa svime što sam postigla ili ću imati još želje za natjecati se – odgovorila je Barbara koju je u zagrebačkim prostorijama Hrvatskog judo saveza, doslovce, dočekao crveni tepih kojeg su djelatnici HJS-a prostrli večer prije.
A za to se pobrinuo agilni tajnik Hrvatskog judo saveza Hrvoje Lindi, inače dopredsjednik Europske džudo unije (EJU).
Nakon primanja u Hrvatskom judo savezu, Barbara i njen trener Vladimir Preradović zapustili su se u Ministarstvo turizma i sporta gdje ih je primila, i na uspjehu im čestitala, ministrica Nikolina Brnjac.
