Prošlo je mjesec i pol otkako je Barbara Matić ostvarila ne samo najveći uspjeh svoje velike karijere nego i najveći uspjeh hrvatskog džuda. A tog 31. srpnja ljeta Gospodnjeg 2024. ova 29-godišnja Splićanka postala je olimpijska pobjednica i tako, barem kada su takozvani mali sportovi u pitanju, ušla u red sportskih besmrtnika, piše Večernji list.
Za vrijeme zagrebačkog Grand Prix turnira, kojeg je došla podržati, pitali smo ju kako izgleda život olimpijske pobjednice u odnosu na njen prethodni život dvostruke svjetske prvakinje.
– Mediji, mediji, mediji…. Puno veći publicitet nego kada sam postala svjetska prvakinja. To se ne može mjeriti. Tek po tome sam skužila da je to nešto globalno, da to svi gledaju. Nakon svjetskog zlata su me prepoznavali fanatici sporta i oni koji se bave džudom a sada svi. I babe i djedovi, mala djeca… Zaustavljaju me ljudi na ulici za selfie. Slatko mi je to.
S obzirom na broj takvih zahtjeva, da li joj to katkad teško padne?
– Nije da mi teško pada, malo mi je čudno da me baš svi prepoznaju na ulici. Kako moja sestra Brigita kaže, ja volim izaći na ulicu svakakva, da ne razmišljam o tome kako izgledam. A baš ona mi je prva rekla da sada i na to moram paziti jer će me svi prepoznavati. No i dalje ja ne razbijam puno glavu o tome osim ako idem na neki događaj ili neki medijski nastup, onda se ipak malo dotjeram.
Je li Barbara svjesna nasljeđa kojeg ostavlja hrvatskom džudu?
– Nisam. Gledajući ovaj popis svih mojih dometa bilo mi je toplo oko srca. Nisam još svjesna, moram čekati da prođe još vremena, možda i da završim karijeru i da se onda s nekim vremenskim odmakom na sve osvrnem. Kad budem samo navijača, ne budem više na strunjači, onda ću možda tek shvatiti. Kažem, nije još kraj.
Poznato je da olimpijska medalja značajno mijenja percepciju takozvanih malih sportova, malih u odnosu na nogomet, košarku, tenis…
– To se i primijeti. I ljudi su mi kazali da se, dok sam se borila, orilo iz zgrada, da se čulo kao da igraju vatreni, da se na ulici moglo prepoznati da sam ja to osvojila. Susretala sam se i s komentarima tipa “jest da ništa ne razumijemo pravila ali pratili smo, djeca su skakala…”. Mislim da će se ljudi sada ipak malo više zanimati za džudo kao sport.
Doista, bio je to spektakularan pariški dan kojem je i ovaj Večernjakov novinar imao zadovoljstvo prisustvovati. I rado se prisjetimo tih trenutaka. Pogleda li ih kada Barbara?
– Nisam još ali hoću. Ostavit ću to za kasnije.
Koliko je za nju bila stresna situacija s tatom koji je, baš na dan njena najvećeg uspjeha, pokazalo se nepravedno, optužen za seksualno uznemiravanje?
– Meni nije, ja vam to nisam niti znala. Čim sam čula priču znala sam što je bilo i da nije ništa napravio. Na kraju je sve super ispalo. A to s policijom bilo je stvar procedura s obzirom na to da je išla prijava. I on se na tu temu zezao a svi se zezamo i dan danas. To je sada, kako mi kažemo, “ruganje”. Nije nam to ostalo toliko u lošem sjećanju.
Je li ta nategnuta afera iole zasjenila njen uspjeh, barem u tih 48 sati neizvjesnosti oko slučaja?
– Ma nije. Evo vi ste prvi novinar koji me pita od svih. Tada mi je došlo par poruka koje sam ignorirala jer mi se nije dalo komentirati. Svjesna sam ja da je tada bilo napuhanih naslova a kada je stvar demantirana da je tretman toga u medijima bio tek u crticama. Sve je dobro završilo i sve je super.
U trenucima najvećeg uspjeha i karijeri Barbara je kazala da je to zlato posvetila svojoj mlađoj sestri Brigiti, svojedobno velikom džudaškom talentu, koja se posvetila majčinstvu.
– Da, ona nije mogla biti s nama a ja sam bila svjesna da sam tog dana ostvarila naše zajedničke snove.
Je li to bio najsrdačniji zagrljaj koju je dočekao po povratku u Split?
– Ona bolje iskazuje emocije nego ja. Ona je po tom pitanju srčanija. Kad sam je nazvala ona me pitala “a zašto ti ne plačeš”. Ja očito nisam bila pod tolikim dojmom koliko i ona. Uvijek je ona slavila burno moje uspjehe. Sjećam se prve juniorske medalje na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani da me u euforiji izvukla na ruke sa strunjače na tribine. Ona to baš doživljava emotivnije.
Znači li to da olimpijska pobjednica baš i nije euforična osoba?
– Ja sam euforična više za druge, za njihove uspjehe, a za svoje najmanje. Ja sam se više veselila polufinalnoj nego finalnoj pobjedi jer sam s time osigurala olimpijsku medalju, jedinu koja mi je još nedostajala. Kada sam pobijedila u olimpijskom finalu tog časa kao da nisam bila svjesna što to sve donosi.
Kako pak sada izgledaju treninzi olimpijske pobjednice?
– Nisu to treninzi kakvi su bili prije ali odem do kluba i napravim trening. Malo trčim, počela sam pilates. Četiri-pet treninga tjedno, kako stignem. Nakon tri tjedna odmora počela sam trenirati i sve me počelo boljeti. Na tu temu znam reći, ne znam je li mi bolje kad me boli dok treniram ili dok ležim. Jednostavno će mi to biti svakodnevica.
Je li to bio trotjedni pasivni odmor?
– Jeste, ama baš ništa nisam radila osim minimalne šetnje i plivanja u moru. No, tijelo je tražilo da treniram. Ono pamti. Kolegice iz kluba i reprezentacije mi govore “luda si, kud ćeš prije, odmaraj doma”. Nisu to treninzi s kojima se ja vraćam na tatami nego, jednostavno, tijelo traži da nešto radim.
Uz osvojena dva svjetska i jedan naslov europske prvakinje, osvojeno olimpijsko zlato bila je savršena prilika za odlazak na vrhuncu karijere. Razmišlja li Barbara što i kako dalje s džudom?
– Sada ću se dobro odmoriti, neću još u kimono ulaziti. Planiram povratak početkom sljedeće godine ali još ne znam koji će mi prvi turnir biti. Ne stavljam presing sebi, vratit ću se kad budem spremna. Tek sada ću zapravo početi uživati u džudu jer ovo sve moranje sam odradila, osvojila sam sve što se moglo pa više neće biti tog presinga. Zapravo, bit će mi čudno jer svi će htjeti mene dobiti no bilo je to i kada sam bila svjetska prvakinja. No, s obzirom na to da sam ostvarila svoje snove nastojat ću uživati a ako se nešto od uspjeha još dogodi tim bolje.
S obzirom na to da se zaručila je li radila neke planove sa zaručnikom Franom Vugdelijom?
– On je zaposlen, njegova karijera se neće mijenjati. Oni su svi bili svjesni da ja neću tako lako odustati od ovoga. Vidjet ćemo. Nećemo niti oko toga stvarati presing. Čudno mi je kada sam ovako slobodna, kada nema toga svega, kada ne znam kada ću na trening. No, treba i to malo osjetiti. Svi mi kažu da ne žurim, da se zaželim. Moram postaviti nove ciljeve i želje i onda se mogu vratiti.
Je li zakazan i datum za svadbeni pir?
– Jesmo, to je odavno zakazano no to je informacija koja u medijima još nije izašla.
Može li to utjecati na njen eventualni nastup na travanjskom Prvenstvu Europe u Podgorici ili na lipanjskom Svjetskom prvenstvu u Budimpešti?
– Iskreno, ja kalendar natjecanja uopće nisam gledala. No, pir je jedan vikend. Neće se valjda poklopiti baš taj jedan vikend…
Nadamo se da joj se neće dogoditi isto što i Valentu Sinkoviću koji je, po želji trenera, trenirao i na dan svog vjenčanja.
– Bilo je ruganje da će naš kondicijski trener reći “idemo mi na trčanje u šest ujutro pa ćeš se nakon toga spremati za pir”. Sigurno i neću. Mladenka ipak mora na frizuru a mora se i naspavati – kazala je Barbara uz veliki, olimpijski, smiješak.
