Jedan od najatraktivnijih panela 23. međunarodne konferencije Kondicijska priprema sportaša bio je onaj s troje sportskih asova iz borilačkih sportova. A od njih troje samo je onaj koji u Parizu nije osvojio medalju govorio o sljedećim Olimpijskim igrama kao jasnom cilju jer dvije trofejne dame bile su prilično zagonetne kad je o tome riječ, a čini se i neodlučne, piše Večernji list.
Kako dame uvijek trebaju imati prednost, krenimo od olimpijske džudaške pobjednice Barbare Matić koja ni pola godine nakon osvajanja olimpijskog zlata još ne govori o tome planira li se boriti do olimpijske 2028. godine.
– To je malo teže pitanje na koje ne mogu dati konkretan odgovor. Zasad nisam donijela ključne odluke u vezi s tim. Hoću li se boriti za olimpijske bodove i za nastup u Los Angelesu za tri i pol godine, trenutačno ni sama nisam sigurna.
Što god odlučila, njezin trener Vladimir Preradović odluku će podržati.
– Mi smo tu da bismo je podržali što god odlučila, a ako se s tim uhvati ukoštac, jamčim vam da će i u Los Angelesu biti konkurentna za odličje.
U ime poduljeg postolimpijskog odmora, koji više (60-40 posto) sluti na odustajanje od još jednih Igara nego na borbu za njih, Barbara će propustiti ovogodišnje Prvenstvo Europe.
– Vraćam se u trenažni proces, a kako su svi važni turnir u prvoj polovini ove godine, propustit ću Prvenstvo Europe.
Koliko je sad već i opterećuje to pitanje koje joj iz sportskog okružja svi postavljaju, najbolje će reći zamolba njezina kondicijskog trenera Renata Šunjerge. A on je moderatoru prof. dr. sc. Igoru Jukiću kazao:
– Molim sve, kako sportske djelatnike tako i medije, da Barbaru u sljedećih šest mjeseci ništa ne pitaju na temu nastavka karijere. Jer i to je oblik pritiska, ali u negativnom kontekstu.
Možda bi se Barbi, sa svojih 30 godina, lakše odlučila za još jedan olimpijski ciklus kada bi imala bolje uvjete. No ona i dalje trenira u atomskom skloništu i koliko god medalja osvojila, tu se ništa ne mijenja.
– O tome se mnogo govorilo u medijima, bilo je puno novinskih naslova, no ništa se nije promijenilo. Kad je već tako, bilo bi dobro da barem imamo nacionalni džudaški centar.
Za razliku od Barbare, brončana tekvondaška olimpijka Lena Stojković na uvjete rada u svom klubu Marjan ne može se požaliti.
– Mi imamo stvarno odlične uvjete, dvorana nam je stalno na raspolaganju i u njoj sam, pripremajući se za Olimpijske igre u Parizu, provodila cijele dane.
A u kreiranju i realizaciji njezina drila prednjačili su treneri Veljko Laura i Toni Tomas. Kako je doživljavala njihove trenerske metode?
– Oni žele izvući najbolje iz nas i zato idu do naših krajnjih granica, a ujedno i sebe dovode do krajnjih granica. Naši glavni treneri stalno pronalaze novosti u treningu, a trenerskog posla primaju se i bivši sportaši visoke razine pa mi je tako europski prvak Toni Kanaet vodio neke kondicijske treninge.
Kako bi trebala izgledati Lenina postolimpijska godina?
– U četiri godine prošlog olimpijskog ciklusa dosta se toga nakupilo i sada mi je, više od svega, potreban psihički odmor. Trenutačno održavam tjelesnu formu, a kako je naše Svjetsko prvenstvo tek u studenom, do tada ima dosta vremena.
No Lenu očito muči nešto drugo čim se još ne izjašnjava o nastavku karijere. I dok to za sedam godina stariju Barbaru i ne čudi, može izgledati čudno što 23-godišnja Stojković još nije sigurna što će i kako dalje.
Ipak, ako znamo da je ona dvostruka svjetska i trostruka europska prvakinja, i čega se svega morala odreći da bi to postigla, razumijemo je kad kaže da nam ne može ništa reći o tome ima li novih olimpijskih planova.
– Dok se ne zaželim treninga i natjecanja i ne budem čista u glavi što se toga tiče, neću ništa govoriti. Kad i ako se uhvatim toga, onda će biti sve u redu. Inače, kod nas se mijenja sustav kvalifikacija pa će se za Los Angeles bodovati samo posljednje dvije godine olimpijskog ciklusa.
Za razliku od naših trofejnih dama, aktualni europski boksački prvak Gabrijel Veočić (80 kg) ima posve jasne ciljeve za razdoblje koje je pred njim.
– Za razliku od Barbare i Lene, nisam osvojio olimpijsku medalju pa si nisam ni priuštio toliki odmor. Olimpijska medalja mi je velika želja i volio bih nastupiti ne samo u Los Angelesu 2028. nego ako treba i u Brisbaneu 2032. U Parizu sam bio blizu, izgubio sam u četvrtfinalu, baš kao i na dva Svjetska prvenstva.
Baš kao i Barbara Matić, i Gabrijel Veočić nije sportski odrastao u idealnim uvjetima.
– Do prije tri-četiri godine i mi smo trenirali po skloništima nakon čega smo na korištenje dobili gradsku dvoranu i rezultati su se odmah vidjeli. U posljednje tri godine na velikim sam natjecanjima nastupio u tri finala osvojivši naslove seniorskog i mlađeseniorskog prvaka.
A do toga je došlo i zahvaljujući njegovu kubanskom iskustvu.
– Na Kubi smo bili dvaput. Prvi put nam je to bilo prilično iznenađenje jer nismo znali što nas čeka. A dočekali su nas treninzi u spartanskim uvjetima. Ustajali smo u pet sati ujutro i trenirali do sedam nakon čega bismo nakon određenog odmora, u jutarnjim satima, imali još jedan trening. Između treninga boksači bi spavali u ringu, a ja sam bio privilegiran pa sam spavao na nekoj strunjači.
Ako se pitate zašto su ondje treninzi tako rano, odgovor je logičan:
– Tijekom dana toliko je vruće i tolika je vlaga u zraku, što jako otežava treniranje. Zato se i trenira prije izlaska sunca odnosno kratko nakon toga. Uvjeti su ondje katastrofalni, nemaju ni tuševa, krov prokišnjava… Zapravo, najgori uvjeti kod nas odgovaraju najboljim uvjetima kod njih, ali to vas očvrsne.
