Veronika Vilk – srednjoškolka koja je ispisala povijest hrvatskog hrvanja
Samo mjesec i pol nakon što je u Tirani pokorila europsku konkurenciju, izborivši sve četiri pobjede tušem, 17-godišnja Slatinjanka Veronika Vilk u Istanbulu je postala i svjetska kadetska prvakinja.
I ovaj put s četiri uvjerljive pobjede pri čemu je dominirala protiv suparnica iz svjetskih hrvačkih velesila kao što su Rusija, Bjelorusija, Srbija i Indija, piše Večernji list.
A preko svih njih ova je koprivnička srednjoškolka osvojila prvo svjetsko zlato za samostalnu Hrvatsku (u svim uzrasnim kategorijama) i tako ispisala povijest hrvatskog hrvanja.
– Nakon osvajanja europskog zlata nisam se previše obazirala na osvajanje svjetske medalje. Došla sam na natjecanje da bih u njemu uživala i medalja je stigla.
A stiglo je prvo – povijesno – hrvatsko zlato na temu kojeg je Veronika kazala:
– Normalno je da ovo zlato, kao prvo hrvatsko, za mene ima posebno značenje a posvetila bih ga svojim roditeljima, trenerima, kolegicama, mojim klubovima Slatini i Podravci, Hrvatskom hrvačkom savezu, Hrvatskom olimpijskom odboru ali i Zakladi Marin Čilić kojima zahvaljujem na potpori. Nadam se da je moj primjer najbolji dokaz da se rad i trud uvijek isplate.
Najbliži svjetskom zlatu dosad je, 2014. na Svjetskom seniorskom prvenstvu, bio tada srebrni Neven Žugaj čiji je tri minute mlađi brat blizanac Nenad Žugaj (svojedobno osvajač svjetske bronce) trenerski vodio Veroniku do europskog a sada i svjetskog zlata. A on nam je ovako pokušao pojasniti u čemu to Veronika ima prednost nad suparnicama:
– Prvo, ona je motorički jako sposobna a i snažna je. Ima veliku sportsku inteligenciju, jako se dobro snalazi u prostoru što je u slobodnom stilu vrlo bitno. Uz sve to ona je i mentalno snažna.
Nakon što je osvojila europsko kadetsko zlato Veronika nam je pričala o svojim olimpijskim snovima a na njihovo ostvarenje morat će pričekati još pet godina jer je za naredne, pariške Igre (2024.), još premlada. A tu je sada ključno pitanje kako ju zadržati još pet godina u ovom teškom, rudarskom, sportu. Pitali smo to izbornika Žugaja.
– Veronika ima tu nakanu u sebi. Ona trenira dan po dan, usredotočena je, a viši cilj su Olimpijske igre i ja vjerujem da ćemo ju do 2028. zadržati u našem sportu jer ona je 100 posto unutra. Ne bojim se ja da će ona odustati, samo daj Bog zdravlja.
Tome se, dakako, nadaju i njeni roditelji Josipa i Željko te brat David pri čemu mama Josipa ističe:
– Veronika je silno motivirana ali i samouvjerena i njen krajnji cilj su doista Olimpijske igre. Kada sam ju nakon polufinalne pobjede nazvala pitala sam ju “mala, jesi li sretna, na vrhu si svijeta” na što mi je ona odgovorila “mama, nisam još”.
Kao glavnu logističarku, mamu smo pitali što je to što europska i svjetska kadetska prvakinja voli najviše zameziti iz mamine kuharske radionice.
– Veronika često skida kilograma pa rijetko jede što voli a gurmanka je. No, za ovu priliku kuha se čobanac i vrti se janje.
Baš kao i nakon europskog zlata Veronikini najvjerniji navijači dočekali su ju u posebno tiskanim majicama, ovaj put u režiji njenog sadašnjeg kluba koprivničke Podravke. A na njima je pisalo “ona koja donosi pobjedu” što je i značenje njena imena na latinskom. A, igrom sudbine, Veronika je u finalu pobijedila Indijku Srishti čije prezime na sanskrtu, jednom od službenih jezika u Indiji, znači “svijet”.
A pored takve kćeri nema ponosnijeg tate od Željka Vilka.
– Silno sam ponosan jer Veronika je u istoj godini postala prvakinja Balkana, Europe i svijeta. Ona je trenirala čak i onih pet dana koje smo obiteljski proveli na moru pa sam ju svaki dan iz Karina morao voziti na treninge u Zadar gdje kao trener radi naš Slatinjanin Vladimir Menčik. Kad sam vidio njen ždrijeb a potom i način s koliko samopouzdanja ulazi na tatami, kada je u pitanju njen nastup na velikom natjecanju, nikad nisam bio opušteniji nego ovaj put.
Oboje roditelja pohvalili su i silan trud njenog prvog trenera Marija Petraka iz Slatine kao i aktualnog klupskog trenera u Podravci Ivana Lončarića koji nam je pak kazao:
– Čim se vratila s mora, pristupila je žestokim treninzima, najprije s trenerom Petrakom a potom sa mnom. Veronika ima iznimnu radnu etiku, to je sportašica koja nikad ne propituje zašto se nešto taj dan mora raditi i koliko puta. Kad joj iznesem plan treninga, ona samo kimne glavom i krene na posao.
Trener Lončarić ima svoju teoriju o tome kako Veroniku zadržati još pet godina u ovako teškom sportu koji nije nimalo komercijalan.
– Ona ima svoj cilj, ideju vodilju, koja će ju zadržati u sportu pri čemu mi treneri trebamo paziti da ju ne pretreniramo. Ona mora imati razdoblja i mentalnog odmora od treninga i nas trenera koji ju “teroriziramo”.
A upravo je sada prilika za jedan takav odmor nakon kojeg će se, vjerujemo, Veronika zaželjeti još više treninga i natjecateljskih nastupa.