Iva Gerić: Živciralo me kad bih čula da je hrvanje muški sport jer se nisam htjela osjećati kao dečko

U svijetu sportova za koje su oni tvrdokorni govorili da nisu dovoljno ženstveni sve je više žena, pa tako i u hrvanju.

A oni koji su tvrdili da je od hrvanja za ljepši spol primjereno samo ono u blatu, moći će se sljedećih dana upravo u Zagrebu uvjeriti da je riječ o sportu koji je primjeren i za dame.

Jer, na Grand Prix iz “ranking series”, jedan od četiri najveća turnira na svijetu, stižu najbolje hrvačice svijeta.

Naša najbolja hrvačica, Ludbrežanka Iva Gerić je u razgovoru za Večernji list otkrila i reakcije okoline kada se ona odlučila za jedan od najstarijih olimpijskih sportova.

– Govorili su mi da je to muški sport i to me živciralo jer se nisam htjela osjećati kao dečko. No takav je stav jednim dijelom bio i razumljiv jer su se tim sportom doista bavili samo dečki. Kao cura, ja sam htjela dati tu žensku energiju, koje je sve više. Primjerice, u Sesvetskom Kraljevcu jako je velika skupina djevojčica koju vodi trener Dinko Kremić.

Kako je u Ivinu djetinjstvu uopće došlo do izbora hrvanja kao sporta kojim će se baviti.

– Bila sam bucmasta i hiperaktivna, a kod kuće mi je bilo užasno dosadno. Morala sam nekamo usmjeriti tu silnu energiju pa sam rekla tati da bih probala hrvanje. Nakon toga, ne znam jesam li propustila ijedan trening.

Što je najteže za nju kao mladu ženu u ovom teškoatletskom sportu?

– Najteže mi se boriti s promjenama raspoloženja, sa samom sobom. U nekim trenucima moraš biti kao robot. Ako si u ciklusu, ako ti se ne ide na trening, najvažnije je smoći snage i ipak otići u dvoranu i na kraju mi ti treninzi, na koje mi se nije išlo, budu i najbolji. Ja se na natjecanjima igram i to je lakši dio u odnosu na onaj u pozadini kada moraš skidati kilograme ili se pak na treningu dovedeš u stanje da se pitaš je li meni ovo trebalo. Kada u tome svladaš samog sebe, riješio si problem.

Što bi rekla djevojčicama koje dvoje je li hrvanje sport za nježniji spol?

– Rekla bih im da se trebaju oglušiti na vrijeđanja u školi i na ljude koji ih ne podržavaju. Te curice zacijelo imaju upitnike nad glavom, pitaju se rade li nešto krivo, no moraju znati da im oni koji ih ne podržavaju ne trebaju u životu.

Iza ove 20-godišnje Ludbrežanke tri su medalje s najvećih natjecanja.

– Prije tri godine osvojila sam povijesnu medalju u ženskom hrvanju u Hrvatskoj, bila je to kadetska bronca na Prvenstvu Europe. Dvije godine kasnije na EP-u sam osvojila juniorsku broncu, baš kao i lani.

Bez namjere da obezvrijedimo njezine bronce, jer svako medaljaško postolje veliki je uspjeh, pitali smo Ivu projicira li trenutak osvajanja odličja blještavijeg sjaja.

– Nije baš da se time puno zamaram jer ne razmišljam o mišljenju drugih i zadovoljenju tuđih potreba. Sretna sam sve dok sam zdrava, dok se imam priliku natjecati, a da bi se medalja dogodila, treba se puno toga poklopiti.

A u njezinu sportskom životu zasad ide sve po planu. Čini se da je onaj osjetljivi prijelaz iz juniorskog u seniorski staž uspješno prebrodila.

– Sve mi se nekako posložilo da ostanem u hrvanju, meni bi bilo nezamislivo da moram raditi osam sati u uredu i da mi prolaze dani bez treninga. Srce bi mi puklo i zato i jesam upisala višu trenersku na Kineziološkom fakultetu, smjer hrvanje, jer želim ostati u ovom sportu.

Obrazovanje nije zanemarila ni njezina najslavnija sportska sugrađanka, olimpijska pobjednica u bacanju koplja Sara Kolak, s kojom se dobro poznaje.

– Kada sam osvojila svoju prvu medalju, Sara mi se prva javila i čestitala. U međuvremenu se dogodilo to da smo postale prijateljice koje zajedno idu na kave. Zapravo, ona je meni sada što je svojedobno njoj, kada je ušla u svijet vrhunskog sporta, bila Sandra Perković – kaže Iva Gerić za Večernji list.