U petak kasno navečer s Olimpijskih igara vratili su se hrvači Božo Starčević (77 kg) i Ivan Huklek (87 kg), borci koji su svojom srčanošću i kvalitetom opravdali status olimpijaca. A oni su bili i sentimentalni favoriti hrvatske sportske javnosti.
Starčević zbog nepravde koju je doživio u polufinalu Igara u Riju 2016., a Huklek zbog obiteljske tragedije i smrti 11-godišnje sestrice Marte.
Ivan je, zacijelo, i zbog toga dočekan kao pobjednik pri čemu je bilo i suza, posebno u zagrljajima s roditeljima i članovima obitelji, piše Večernji list.
– Kad sam po izlasku vidio koliko me ljudi dočekalo i koliko se vesele mom petom mjestu, malo sam se rastužio. No, očito nije medalja sve što vrijedi.
I doista. Huklek je bio neka vrsta emotivnog heroja među hrvatskim olimpijcima pa tako i u očima televizijske publike u Hrvatskoj. Mnogi su silno navijali baš za njegovu medalju koja bi predstavljala neku vrstu utjehe.
– Pa da, godina je bila teška. Sve je izašlo u javnost. Većina ljudi ne zna koliko je to teška situacija, i bolje da ne znaju, ali mogu pretpostaviti kako mi je bilo. Ja nisam čitao novine, ali supruga mi je rekla da je uz moje ime išlo puno pozitivnih komentara i zato hvala cijeloj Hrvatskoj.
Ivana je u zračnoj luci dočekao i njegov četverogodišnji sinčić Noa koji mu je također bio stalno u mislima za vrijeme boravka u Tokiju, baš kao i preminula seka.
– U Tokio sam išao zbog nje i za nju. U borbi nisam razmišljao, ali svaki trenutak, prije borbe i poslije borbe mislio sam na Martu. I ona mi je davala snagu tijekom priprema, kvalifikacija ali i olimpijskog turnira. Ona i Bog su mi bili velika podrška.
Nakon što je u borbi za broncu izgubio od Gruzijca sa srpskom putovnicom Datunašvilija, Ivan je svjestan što mu nedostaje da bi na sljedećim Igrama, u Parizu 2024., bio vrijedan medalje.
– Sigurno ćemo popravljati elemente mog hrvanja, počevši s obranom u parteru. Dosta sam bodova gubio u parteru, a ja zapravo imam dosta bolju obranu no što je to izgledalo no izgleda da se dogodila neka blokada u glavi koju ne mogu objasniti.
Možda se takvo što dogodilo i Boži Starčeviću koji je, na spektakularan način, ispustio vodstvo 5:1 protiv Iranca Geraeija. A njegov požrtvovni zahvat zvan “vjeverica” među najatraktivnijim je potezima na cijelom hrvačkom turniru i bit će još dugo tema razgovora u hrvatskoj hrvačkoj zajednici, baš kao što je i onaj nedosuđeni tuš protiv Rusa Vlasova u Riju 2016. O svemu tome razmišljao je Božo tijekom dugog puta od Tokija do Zagreba.
– Baš sam pričao s kolegama hrvačima i slažemo se da sam odradio vrhunski sve što se tiče stojećeg stava i partera. Sve sam školski okrenuo i obranio, a na kraju izgubio pa ćete se zapitati kako je to moguće? Pa moguće je kada se u posljednjoj minuti borbe dogodi taj skok na glavu uz prethodnu odluku o dva boda za protivnika. A to što je kod tog izguravanja sudac procijenio da je to za dva boda jer sam ja navodno bježao van sporan je detalj što mi je potvrdio i jedan hrvatski sudac. Jer, kao ja sam bježao od nekog većeg zahvata što nije točno jer ne vidim kako bi on mene mogao baciti u toj situaciji.
No, to Irancu ne bi bilo dovoljno, jer je Božo još uvijek vodio (5:3), da nije izveo “vjevericu”.
– Takva finta se radi jednom ili niti jednom u životu i prođe jednom iz deset pokušaja. Da mi to netko ponovo pokuša ja bih ga odmah odgurnuo od sebe, no to je bio faktor iznenađenja. Veli mi Huklek da je trenutak prije toga htio viknuti “pazi vjeverica” ali nije i šteta što nije jer on je očito vidio da se ovaj odmiče da bi imao zalet za naskok na mene. Kada je već naskočio na mene bilo bi bolje da sam ga malo duže zadržao na sebi, da tako pokažem sucu da imam kontrolu, a ja sam odlučio s njim baciti se na leđa u vjeri da ću dobiti bodove. Nije lako pod pulsom od 180 otkucaja razabrati što sudac vidi od onoga što se meni čini.
Da je prošao u polufinale Božo bi se borio s kasnijim olimpijskim pobjednikom Tamašem Lorinczom.
– Iranac je od njega izgubio 5:6 i ja vjerujem da bi i naša borba bila tijesna. Ako bih pak izgubio tu borbu držim da bih protiv Japanca imao vrlo dobre izglede da osvojim broncu jer mi taj borac po stilu odgovara.
Kada su Olimpijske igre u pitanju, Boži ništa drugo ne preostaje nego vjerovati u onu “treća sreća”.
– Pariz je već za tri godine pa zvuči bliže. Imao bih tada 35 godina koliko ih ima aktualni olimpijski pobjednik Lorincz. No, idem najprije na Svjetsko prvenstvo, krajem godine u Oslu. Ići ću u veću kategoriju, do 82 kilograma, pa ćemo vidjeti nakon toga. Za Pariz ne mogu ništa reći jer će to biti pitanje ozljeda, forme, volje. Za sada se dobro osjećam i to nije nemoguća misija. Ako ću ići u tom smjeru trebat će to pomno planirati, ne ići na svako natjecanje, pričuvati se malo. S obzirom na to da kod nas u sportu zna doći do promjene kategorija odgovaralo bi mi kada bi se moja promijenila za dva-tri kilograma naviše – zaključio je Božo.
