Neaktivnost i sjedilački način života smatra se jednim od vodećih zdravstvenih rizika suvremenog društva. A kada tome dodamo i pandemiju koronavirusa zbog koje smo posljednjih godinu dana možda manje vježbali, onda sve postaje još uznemirujuće.
Usprkos znanstveno dokazanim činjenicama o pozitivnom utjecaju tjelesnog vježbanja na tjelesno i mentalno zdravlje, pa posredno i na opću kvalitetu života, statistika pokazuje da je veliki broj ljudi nedovoljno tjelesno aktivan.
Hrvatsko društvo slijedi negativne svjetske trendove. Rezultati nekih dosadašnjih istraživanja dobiveni nereprezentativnom uzorku sudionika različite dobi, spola, radnog statusa iz cijele Hrvatske pokazuju da je oko 60 posto populacije tjelesno neaktivno, a tek manji broj, njih oko 15 posto redovito vježba, 2-3 puta tjedno u okviru nekoga organiziranog oblika rekreativnog vježbanja ili programirane tjelesne aktivnosti, dok preostali pojedinci vježbaju nesustavno, neredovito i tek povremeno.
Činjenica je da redovito vježbanje može imati preventivan utjecaj u oba slučaja.
Osnovna motivacijska premisa jest da su ljudi skloniji onim ponašanjima koja proizvode za njih korisne učinke, odnosno, izbjegavaju ona ponašanja koja rezultiraju neugodom ili nepovoljnim učincima.
Kada se proučava motivacija u odnosu na tjelesno vježbanje, najčešće se istraživanja bave analizom motiva i ponašanja ljudi koji vježbaju. Međutim, malo se zna o neaktivnim osobama i njihovom odnosu prema vježbanju, kao i o tome što utječe na to da neaktivni pojedinci počnu redovito vježbati.
Istraživanja su pokazala da su pozitivni predskazatelji tjelesnog vježbanja: mlađa dob, viši stupanj obrazovanja, viši stupanj zdravlja, bivši pušački staž, osjećaj kompetentnosti za tjelesno vježbanje, tjelesna masa (značajna za ustrajnost, a ne za započinjanje vježbanja), bogatiji socijalni život, socijalna podrška prijatelja i obitelji, stavovi prema tjelesnom vježbanju, uživanje i pozitivni afektivni odgovori uslijed vježbanja, osobine ličnosti (ekstraverzija, savjesnost, neuroticizam).
