Stjepan Božić: Sumnjam da bi borba između Hrgovića i Babića trajala duže od tri runde

Bivši profesionalni boksač Stjepan Božić (46) je i nakon posljednje borbe 2015. ostao u sportu, te zajedno sa svojim bratom Vladimirom, koji mu je bio i trener tijekom karijere, vodi treninge u Božić Gymu u Španskom. Danas radi u jednoj firmi koja se bavi plinskim biznisom.

Stjepan je u bogatoj profesionalnoj boksačkoj karijeri imao 40 borbi, izborio je 29 pobjeda od kojih je 19 završio nokautom.

Imao je 11 poraza, a jedan mu je posebno ostao u sjećanju. Prisjetio se tog poraza u našem razgovoru u koji smo krenuli od njegovog početka.

– Boks nisam počeo trenirati iz ljubavi, bila je to nekakva želja za osvetom. Bio sam klinac, imao sam 15 godina i našao sam u krivo vrijeme na krivom mjestu, a jedan stariji dečko slomio mi je vilicu. Nije imao dobar dan, a ja sam se našao baš tamo gdje nije trebalo. To mi je bio povod da krenem na boks. Tada sam trenirao atletiku i skok u dalj, bio sam dobar u tome, baš sam to volio. Boks me nije toliko zanimao, ali silom prilika završio sam u dvorani sve do danas – kazao je Stjepan Božić.

Počeli ste trenirati u Metalcu kod trenera Milana Richtera, koji je stvorio nekoliko prvaka. I Željko Mavrović je kod njega napravio prve boksačke korake. Sjećate li se tog vremena, jeste li tada razmišljali da ćete jednog dana postati profesionalac?

– Neke stvari ne mogu nikada zaboraviti, bilo je to 8. ožujka 1990. godine. Prvi put sam ušao u dvoranu u ulici Pavleka Miškina. I kad sam došao u dvoranu tamo je bio Željko Mavrović. A Željko je već tada bio poznat, potencijalni budući olimpijac, znalo se za njega.

Ples i boks su bili moja ljubav, no odlučio sam se baviti sportom. I kada sam se odlučio za boks, zvuči pomalo nevjerojatno, ali ja sam preko noći zaboravio plesati – kaže Stjepan

Od 1992. do 2000. bili ste šest puta hrvatski prvak i član reprezentacije. U tim mečevima stjecali ste iskustvo, koliko Vam je to pomoglo kasnije u profesionalnoj karijeri?

– Definitivno sada kada razmišljam o tome kada je ta priča iza mene došao sam do zaključka da ne možete preskakati stepenice. Ta amaterska karijera koja je trajala deset godina jako mi je pomogla i dala mi je jake temelje za profesionalnu karijeru. I što se tiče iskustva i načina treniranja, kada sam došao u profesionalce samo sam pojačao intenzitet i jačinu treninga zbog broja rundi. Ali u nekim situacijama u profesionalnom ringu mnogo mi je pomogao amaterski boks. Recimo u jednoj situaciji mogao sam izgubiti glavu, a da to nisam znao – kazao je Stjepan Božić i nastavio:

– Naime, puklo mi je rebro, no to nisam znao, samo sam mislio kako sam dobio jak udarac, zato što me jako boljelo na tom mjestu. Da sam u tom trenutku znao da mi je puklo rebro definitivno bih prekinuo meč. Boksati s puknutim rebrom nije baš preporučljivo. Amaterski boks osnaži tijelo, ali i duh, i sve što prođete u tom razdoblju u amaterskom ringu, koristi vam i dalje, u profesionalnom boksu. Trebalo mi je to jedno iskustvo kako bih se znao izvući iz jedne tako teške situacije. Iskustvo je nešto što ne možete kupiti, to vam nitko neće darovati. Sami morate do toga doći.

Božić se sjetio jednog detalja u svojoj karijeri kada je sreo jednu boksačku legendu.

– Neću nikad zaboraviti kada sam 2009. na pripremama u Etiopiji upoznao Evandera Holyfielda. Proveo sam s njime dva dana. Kada sam stigao prvi dan smo razgovarali tri sata i na rastanku mi kaže dođi sutra pa ćemo nastaviti razgovor. U drugi dan smo razgovarali tri sata i neću zaboraviti kada sam ga pitao zašto je profesionalni boks pogotovo u teškoj kategoriji u krizi, a on mi kaže zato što ljudi nemaju strpljenja. Žele sve odmah. I nemaju strpljenja u amaterskom ringu provesti osam, devet godina. Izučiti zanat i onda otići u profesionalne vode kao izgrađeni i kompletni sportaši. To je bio Holyfieldov odgovor. Svi veliki amateri bili su i veliki profesionalci (De la Hoya, Mayweather, Holyfield, Lewis, Lomachenko…).

No u ranim devedesetima ste se osim boksa bavili i plesanjem? Surađivali ste s mnogim pjevačima, četiri godine nastupali na koncertima ET-a.

– Bio sam stalni član skupine ET-a, i istovremeno boksao na juniorskim europskim i svjetskim prvenstvima i osvajao medalje.

Kako ste uspijevali istovremeno se baviti plesom i boksom, i to vrlo uspješno. Je li bilo previše naporno i koliko Vam je ples pomogao u boksu?

– Ples mi je jako mnogo pomogao i jako mnogo odmogao. U šest godina sam paralelno boksao i plesao. Više nisam mogao izdržati taj tempo, od ponedjeljka do petka sam trenirao dvaput dnevno i onda dođe vikend kada bih trebao odmarati, međutim tada su bili koncerti i gaže. Recimo u petak završim drugi trening i onda idem na gažu, vratim se u sedam ujutro kući, a već u osam idem na trening. Onda to ponovim u subotu i u nedjelju sam mrtav. Takav ritam sam izdržao do 22 godine, a onda sam odlučio potpuno se posvetiti boksu – kazao je Božić i dodao:

– Ples i boks su bili moja ljubav, no odlučio sam se baviti sportom. I kada sam se odlučio za boks, zvuči pomalo nevjerojatno, ali ja sam preko noći zaboravio plesati. Kroz ples sam dobio osjećaj za ritam, mekoću, pravovremenu reakciju, nevjerojatnu izdržljivost u nogama… Ples mi je pomogao da upoznam svoje tijelo. Kada bi u plesu doveo svoje tijelo u tešku ili nemoguću poziciju, ja bih se u plesu znao izvući. A to mi je znalo pomoći u ringu.

Te dvije runde sam odboksao na autopilotu. Uopće se ne sjećam te dvije runde. Nakon toga sam gledao snimku meča i posebno te zadnje runde i nisam mogao vjerovati da sam to bio ja – prisjetio se Stjepan borbe protiv Hamdana

Prije odlaska u profesionalne vode 2000. godine postali ste europski doprvak. Do finala ste stigli s dvije uvjerljive pobjede, a onda ste u borbi za zlato izgubili protiv bivšeg svjetskog prvaka Mađara Zsolta Erdeija, koji je kasnije te godine osvojio broncu na Olimpijskim igrama u Sydneyu. Možete li izdvojiti nešto iz te borbe?

– Međusobno smo boksali tri puta. Bio je svjetski i dvostruki europski prvak, boksač ekstra klase. I kao profesionalac je bio dvostruki svjetski prvak. Najbliži pobjedi protiv njega bio sam u Budimpešti u prijateljskom susretu Hrvatska – Mađarska i tad je bio aktualni svjetski prvak. U toj borbi bio sam kreativan i jako inspiriran, dobro sam boksao, ali mu nisam mogao ništa. Sve tri borbe protiv njega sam izgubio. Bio je jako nezgodan boksač.

Prvu profesionalnu borbu imali ste 16. rujna 2000. protiv Slovaka Tibora Horvatha. U sljedećih pet godina izborili ste 18 pobjeda i jedan poraz. Prvu priliku da napadnete pojas prvaka dobili ste 6. travnja 2005. u Zagrebu. Pobijedili ste Australca libanonskog podrijetla Nadera Hamdana i osvojili naslov WBF-ova prvak u super srednjoj kategoriji. Pobijedili ste ga nakon iscrpljujućih 12 rundi odlukom sudaca. Sjećate li se tog meča pred domaćom publikom?

– Dobro se sjećam tog meča. Borba se održala u Velikoj dvorani Sportskog doma i tada sam prvi put boksao 12 rundi. Nikad neću zaboraviti kada sam nakon desete runde došao u svoj kut. Do te borbe najviše sam boksao osam rundi. Dođem ja u kut i pita me brat: Je ‘l možeš? A ja mu odgovorim: Nemam pojma, ne znam. A druga misao koja mi je tada prošla glavom, bila je da prekinemo borbu – prisjetio se Stjepan Božić i dodao:

– Ne mogu riječima opisati koliko sam tada bio umoran. Mislio sam da ću umrijeti koliko sam bio iscrpljen, više nemaš ni trunke energije a ni snage. Nastavimo meč i mislim si sad ću mu reći da prekinemo borbu, ali prođe minuta, prođe 11., pa i ta 12. runda. Te dvije runde sam odboksao na autopilotu. Uopće se ne sjećam te dvije runde. Nakon toga sam gledao snimku meča i posebno te zadnje runde i nisam mogao vjerovati da sam to bio ja. Ovo je nemoguće, jer znam kako sam se tada osjećao.

Stjepan je posebno izdvojio taj trenutak u karijeri.

– Tada sam zaključio da svaka sekunda, minuta treninga, sav onaj ‘beskorisni i glupi’ trening koji si napravio tada se pokazalo da ipak ništa nije bilo uzalud. Sve što se dotad akumuliralo u meni nakon svih tih silnih treninga pomoglo mi je u tom meču da stignem do pobjede. A ja se uopće ne sjećam te posljednje dvije runde. Znam da sam bio mrtav umoran – kaže Božić.

U tom meču, kao i u onom sljedećem u Zadru kada ste WBF-ov naslov obranili protiv Argentinca Julija Césara Vásqueza, boksali ste u novim Pride rukavicama. Jeste li se tada osjećali da možete napraviti još veći korak u profesionalnoj karijeri?

– Apsolutno. Vásquez je bio jako veliki borac i bio sam potpuno spreman za njega. Ali uvijek postoji oprez i malo se preispituješ da li možeš. U drugoj rundi primio sam jedan udarac u jetru, ali on to nije primijetio. Nisam mu pokazao nikakvom gestom ili grimasom, da me pogodio točno i jako. Na kraju sam ga pobijedio i kondicijski, i taktički, i tehnički, a u jednom trenutku smo se dobro i potukli. Bio sam jako zadovoljan i naravno da sam pomislio da mogu učiniti velike stvari.

Uslijedila su dva poraza, a onda se ukazala nova prilika protiv Lolenge Mocka. Na priredbi u Pagu pobijedio je Danca i osvojio WBA-ov pojas interkontinentalnog prvaka u super srednjoj kategoriji, koji je kasnije dvaput obranio.

Jako mi je žao što Filip Palić i ja nismo otišli na Olimpijske igre u Sydney. Baš žalim zbog toga, kao i taj nesretni poraz protiv Tsypka koji mi baš ostavio posljedice u nastavku karijere – istaknuo je Božić

Pokušao je još četiri puta osvojiti neki naslov, a posljednji put je to bilo 6. prosinca 2014. protiv Nijemca Tyrona Zeugea meč za pojas IBF International prvaka u super srednjoj kategoriji. I taj meč je izgubio.

No jednog poraza se dobro sjeća, bilo je to protiv Ukrajinca Vitaliyja Tsypka.

– Taj mi je poraz ostao u izuzetno bolnom sjećanju. Bio je prekid u drugoj rundi, a nikad u životu nisam bio tako kondicijski dobro spreman. Tada sam na neki način bio ucijenjen. Trebao sam potpisati za čuvenog promotora Wilfrieda Sauerlanda, kod njega je bio Mavrović, a danas je Hrgović. Tek sam prije koju godinu saznao koliko sam trebao dobiti potpisom na taj ugovor i onda mi se smrklo – kazao je Božić i dodao:

– Nijemci su mi javili mjesec dana ranije da moram doći u Berlin i sparirati protiv Arthura Abrahama koji se spremao za meč protiv Edisona Mirande. Te iste večeri sam trebao boksati protiv Tsypka. Ja sam tada sparirao Abrahamu koji je bio visok 178 centimetara s normalnim gardom, a boksao sam protiv Ukrajinca koji je visok 191 centimetar, s kontra gardom. Bio sam kondicijski nemoguće spreman, a izgubio sam tu borbu. Mogao sam boksati tri borbe u nizu od 12 rundi. Međutim, taktičko-tehnički sam bio nula. Tada uopće nisam boksao, želio sam se potući, i tako sam na najteži mogu način došao do zaključka da je boks najgrublja verzija šaha.

Žalite za kojom propuštenom kakvom propuštenom prilikom?

– Jako mi je žao što Filip Palić i ja nismo otišli na Olimpijske igre u Sydney. U godini kada su bile Olimpijske igre bilo je i Europsko prvenstvo, a pravilo je do tada bilo da prvih osam boksača s prvenstva dobiva pravo nastupa na njima. Baš žalim zbog toga, kao i taj nesretni poraz protiv Tsypka koji mi baš ostavio posljedice u nastavku karijere – istaknuo je Božić.

Tijekom profesionalne karijere imali ste 40 borbi, izborili ste 29 pobjeda, a 19 ih završili nokautom. Jeste li mogli učiniti više i imali li nešto u karijeri što biste promijenili?

– Definitivno ne bih otišao u Francusku nakon EP-a 2000., gdje sam potpisao prvi profesionalni ugovor. Otišao bih u Njemačku gdje je jače boksačko tržište i mislim da bih tamo učinio mnogo bolje rezultate.

Za karijeru se brinuo francuski promotor, koji je Vaše borbe često koristio kao predborbe. Da ste imali nekog drugog promotora, jeste mogli učiniti više?

– Apsolutno, da sam koji slučajem izabrao Njemačku, a ne Francusku vjerujem da bi me se mnogo više pazilo, zato što taj menadžer koji bi uložio u mene, on taj novac želi vratiti. On ne želi da njegov boksač izgubi. Ako je u Njemačkoj neki meč izjednačen, onda ga se ne može izgubiti, a to se u Francuskoj događalo. Zaključio sam da sam svom francuskom menadžeru došao kao jako dobar sparing partner njegovim šampionima. I to besplatni sparing partner – otkrio je Stjepan i dodao:

– Profesionalni sport je biznis gdje se zarađuje ogroman novac.

Hrvatska je uvijek imala sjajne boksače. Imate li svoj Top 5 najboljih hrvatskih boksača od samostalnosti.

– Definitivno bih na broj jedan stavio Željka Mavrovića, jer s njim sam trenirao i sparirao. On je veliki boksački znalac, čak bi rekao boksački umjetnik. Svakako bih izdvojio Marka Rubelja protiv koga sam boksao i za koga su govorili da je bio najveći talent u prošloj državi. S njim sam boksao 1993. na državnom prvenstvu i tad me odškolovao lijevom rukom, tj prednjim direktom. Više je volio školu i učenje, a bio je jako dobar boksač. Tu je naravno i Filip Palić koji je bio strašan borac, a u Top 5 stavio bih i Filipa Hrgovića. Moram još spomenuti i Gabrijela Veočića iz Slavonskog Broda koji je sjajan talent i vjerujem da će jednog dana osvojiti olimpijsku medalju – kazao je Stjepan Božić.

Uvijek smo imali dobre boksače, a i nove generacija mnogo obećaju Milun, Veočić… Imamo sjajnu bazu mladih talenata koji bi jednog dana mogli poput Hrgovića ili Babića kročiti na veliku scenu. Kakva je budućnost hrvatskog boksa?

– Ima svjetlu budućnost. Gabrijel je definitivno najveći talent kojeg smo imali, nadam se da mi nitko neće zamjeriti, pa barem u zadnji tridesetak godina. Kod njega vidim nešto što kod drugih boksača nisam nikada vidio, on ima nevjerojatan osjećaj za boks. Vjerujem da će napraviti velike stvari, kao što bi mogao i Milun. No u svemu tome trebat će imati i dozu sreće. Hrgović je također talentiran i veliki je radnik, dok bih Babića izdvojio kao izuzetno upornog i posvećenog boksu, te je tom upornošću dosad stigao daleko – kazao je Stjepan Božić.

Neko vrijeme međusobno su se putem medija prozivali Filip Hrgović i Alen Babić. Biste li željeli vidjeti njihov okršaj u ringu?

– Volio bih pogledati taj meč. Ali ono što sam dosad vidio od obojice, taj meč ne bi trajao dugo. Sumnjam da bi borba trajala duže od tri runde – istaknuo je Božić.

Mnogo se piše i govori o meču za apsolutnog prvaka u teškoj kategoriji između Anthonyja Joshue i Tysona Furyja. Izgleda kako je dogovor blizu?

– Današnji profesionalni sport je veliki biznis. Ljudi žele vidjeti neke borce u ringu, boks je veliki biznis i što će se dogoditi sve ovisi koliko taj događaj može donijeti zaradu. Postoje neki veliki igrači kojima nije interes da se taj meč dogodi sada. Oni žele da se borba što duže dogovara i da se još sve dodatno napumpa, te se pričeka da pandemija koronavirusa zaustavi i gledatelji vrate u dvorane. Važna je zarada – istaknuo je Božić.

Stjepan često sudjeluje u humanitarnim akcijama. Nakon prvog potresa u Zagrebu došao je na sjajnu ideju podržavši akciju ‘Vratimo Palčiće u Petrovu’

Nedavno su medijski prostor preplavile vijesti o Youtuberima braći Paul koji svoju popularnost dodatno podižu ekshibicijskim boksačkim mečevima. Logan Paul je dogovorio borbu s boksačkom legendom Floydom Mayweatherom, dok brat Jake traži meč protiv MMA borca Conora McGregora. Što Vi mislite o tome?

– To je po meni degradiranje i prostitucija sporta. Svaki proizvod ima svog kupca. Nažalost, novac igra preveliku ulogu i televizijskim kućama u Americi je najvažnija zarada. Njih zanima samo show i zarada. Sport je njima postala zabava. To nema smisla, jer su to dva različita svijeta. Jedno je sport, a ovo drugo ne znam ni kako bi bih nazvao. Ne znam u čemu su oni dobri (Influenceri, Youtuberi..), da li lijepo pjevaju, možda govore deset stranih jezika, koje znanje i vještine imaju, to su gluposti. Meni bi bilo mnogo zanimljivije staviti u ring nekog vrhunskog tenisača i golfera, te organizirati nekakav humanitaran meč. Ovo je čisti biznis i sve se vrti oko novca. Mislim da će takvih događaja u budućnosti biti sve više – kazao je Božić.

Nakon karijere često se uključujete u neke humanitarne akcije. Prošle godine stigla nam je korona i zadesila su nas dva snažna potresa. Nakon prvog potresa u Zagrebu došli ste na sjajnu ideju podržavši akciju ‘Vratimo Palčiće u Petrovu’. O čemu se radi?

– Supruga mi je dala ideju. Čuo sam za to, pa mi je supruga predložila da bih mogao sudjelovati u akciji sa svojim rukavicama ili dresom, shvatio sam da sam sve te stvari iz karijere razdijelio, nemam ništa kod sebe. No, onda mi je supruga predložila da akciji doprinesem s osobnim treninzima, jedan na jednog. Prvo sam mislio imati treninge samo s jednom osobom koja će na račun akcije uplatili najviše. Onda sam skužio u toj masi ljudi jedna je cura bila posebno uporna i htjela je trenirati sa mnom. Ponudila je neki visoki iznos i bila je druga ili treća. Onda sam rekao da ću trenirati prvo troje koje je dalo naviše ponude, tako da uđe i ta cura – kazao je Stjepan Božić i nastavio:

– Bila je to Irena koja je sudjelovala u ‘Životu na vagi’, a ostala dvojica bili su Petar i Ivan. Dečko koji je najviše uplatio s njim sam odradio devet treninga i na zadnjem trening smo napravili sparing. Naravno, da sam pazio na njega. Međutim, na zadnjem treningu, nakon dugo vremena prvi se put pošteno zagrijem, i krenemo sparirati, da bi mi u drugoj ili trećoj rundi puknuo mišić. S ostalo dvoje imam odraditi još nekoliko treninga

Kako održavate formu u vrijeme pandemije koronavirusa?

– Kada je bilo lijepo vrijeme, kada ne pada kiša i nema vjetra napravim trening na otvorenom. Skužio sam kako se u ovo vrijeme korone ljudi mnogo više druže i aktivniji su. Mnogo vremena provode vani. Kada bi samo ljudi nakon pandemije se tako nastavili ponašati i kada sve ovo završi. Ali mislim da će se brzo vratiti starim navikama – podvukao je Stjepan Božić.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

•