Nikolina Ćaćić, najbolja hrvatska boksačica, sjajno je otvorila ovu godinu. Osvojila je broncu na jakom međunarodnom turniru u mađarskom Debrecenu, no još uvijek čeka normu za Olimpijske igre u Parizu, piše Večernji list.
Prva sljedeća prilika bit će turnir krajem veljače, a druga u Bangkoku u ožujku.
Inače, Nikolina je prva hrvatska boksačica u povijesti koja je nastupila na Olimpijskim igrama. Bilo je to u Tokiju 2021. godine. Pobijedila je u prvom kolu, a onda je ispala.
– Zašto boks? Hm, kao dijete dosta sam upadala u razne probleme. Bila sam vrckava, bila sam stalno na biciklu i nikad me nije bilo doma. Nisam se uopće vidjela u sportu, nisam bila sportski tip. Baš nijedan sport nije me privlačio. No kako sam naglo izrasla, počela su me boljeli leđa i liječnik mi je preporučio da se počnem baviti nekim sportom. Za bolove u leđima kriv je bio, naravno, bicikl. I tako me tata odveo k jednom svom prijatelju na boks u Sesvete. On je tamo bio kondicijski trener i kod njega sam trebala samo odrađivati vježbe. No jednog dana nije se pojavio u dvorani pa sam završila u boksačkoj skupini. Tog dana radio se popis članova koji će nastupiti na Prvenstvu Hrvatske. Trener me pitao bih li željela tamo nastupiti i pristala sam bez obzira na to što nisam imala pojma o boksu ni pravilima. Nakon dva tjedna treninga otišla sam na Prvenstvo Hrvatske i osvojila zlato. Iskreno, ne znam kako sam pobijedila, bila sam u velikom strahu i stresu i uopće se ne sjećam kako sam pobijedila. Znam da je bila jako teška borba. Bila sam kadetkinja, imala sam 13 godina i znam da je moja tadašnja suparnica u finalu bila puno iskusnija. Meni se svidio taj osjećaj pobjede.
Kako su roditelji reagirali kada ste im rekli da idete na Prvenstvo Hrvatske u boksu?
– Ne biste vjerovali, ali sjajno su reagirali. Uostalom, tata me doveo u boksačku dvoranu, bavio se hrvanjem. Mama gleda sve moje mečeve, bavila se društvenim plesovima. Na kraju krajeva, boks me ispunjavao srećom. Više nisam dolazila kući navečer tužna, nisam više plakala. Boks me izvukao od lošeg društva, od lošeg kvarta. Sa 17 godina odlučila sam da ću živjeti od boksa. Boks je moj drugi prijatelj.
Što znači loše društvo?
– Znate kako je. Bilo je tu svega, krađe, alkohola, droge. Nisam uzimala nikakve droge, ali odrastala sam u takvom društvu na klupici u kvartovskom parku. Da nije bilo boksa, možda bih i ja završila na istoj toj klupici. Moj savjet svim roditeljima. Šaljite djecu u sportske klubove i sigurno nećete požaliti.
Jeste li nakon osvajanja naslova prvakinje Hrvatske s 13 godina pomislili – to je to, to je sport kojim ću se baviti?
– Nisam tako daleko razmišljala o tom trenutku. Lijepo je bilo pobijediti, ali sigurno nisam razmišljala da ću jednog dana nastupiti na Olimpijskim igrama. Dan kada sam odlučila da ću se baviti boksom bio je kada sam napunila 17 godina. Na svoj rođendan rekla sam treneru: “Želim živjeti od boksa, mogu trenirati i triput dnevno u dvorani.” I evo, za sada nekako uspijevam u toj svojoj želji. U proteklih sedam godina nisam gledala koliko sam zaradila, ali imam onoliko koliko mi treba. Moram tu posebno zahvaliti Hrvatskom olimpijskom odboru koji mi financijski pomaže te su mi omogućili da budem članica MORH-a. Još sam u programu mladih olimpijskih nada pa se i tu nađe pristojan budžet za rukavice, opremu, vitamine…
Razmišljate li o profesionalnom boksu jednog dana?
– Ne. San mi je olimpijski ring, olimpijska medalja. U profesionalnom boksu radi se samo o novcu, a sve ostale vrijednosti nisu bitne. To je put kojim ne želim ići. Sviđa mi se da promoviram čisti, pravi sport.
U Tokiju niste mogli iskusiti što su prave Igre jer je bilo ograničeno kretanje zbog koronavirusa…
– Istina, ali bilo mi je posebno jer su to bile moje prve Igre. Žao mi je što nisam išla na svečano otvaranje, a nisam mogla jer sam drugi dan boksala. Da sam mogla ići gledati druge sportove, gledala bih atletiku i veslanje.
Jesu li ista osoba Nikolina u ringu i Nikolina izvan ringa?
– Nisam ista osoba. U ringu moraš imati instinkt za preživljavanje, inače te suparnica pojede. Izvan ringa sam mirna, tiha, povučena…
Jeste li ikada bili nokautirani?
– Ne, za sada. Kod djevojaka nisu tako često nokauti kada se ne možeš dignuti s poda. Uglavnom su to nokauti gdje sudac broji.
Puno trenirate?
– Dvaput dnevno svaki dan. Inače, moram spomenuti da sam prvo trenirala u klubu Sesvete, a onda smo moj trener Franjo Kristić i ja prešli u klub Omega. Tu su nam dali sve uvjete, ti ljudi su bili uz mene kada, primjerice, u frižideru nisam imala ništa. Osjećam da sam ovdje dio jedne velike obitelji.
Kakva je situacija s hranom?
– Unazad nekoliko godina stalno sam skidala kilažu, sada sam na 57 kilograma i sada je tijelo već stasalo i mislim da ću na ovoj kilaži stati. Naravno da pazim na prehranu. Nije to sad neka stroga dijeta, više bih nazvala suradnja s nutricionistima. Najviše volim jesti slatkiše. Jako volim slatko, a to je najgore. Donesite mi samo jednu veliku Milku i ja sam sretna. Naravno, kada mi trener kaže da ne smijem jesti slatko, mogu se toga držati tri mjeseca. Ali kada mi kaže da mogu pojesti nešto slatko – uh, onda je ajme meni.
Gledam drame i hororce
Jeste li kada bili u situaciji da morate upotrijebiti svoje boksačke vještine izvan ringa?
– Nisam i hvala Bogu da nisam. Iskreno, da dođe do takve nekakve situacije, radije bih pobjegla nego ulazila u sukob.
Slobodno vrijeme?
– Nađe se. Volim ići u kino, na čaj. Volim šetnje, volim otići u zoološki vrt. Kada nije sezona, volim izaći i u noćni život, no razlika je ta što se od tog izlaska oporavljam četiri dana, a moji vršnjaci šest sati. Ljeti idem u Istru. Od filmova volim gledati drame, i to psihološke, te hororce. Volim igrati i videoigre. Dosta vremena mi oduzima i studiranje na Aspiri, smjer sportski menadžment. Treba dosta učiti u slobodno vrijeme. Mogu reći da sam štreber, sve naučim od A do Ž – kaže Nikolina.
Najdraža borba, najdraža pobjeda?
– Prva na Olimpijskim igrama u Tokiju. Najdraže mi je kada uđem u finale bilo kojeg velikog natjecanja. Tu mi uvijek srce zatitra. Uvijek kažem: kvalifikacijski turnir za Tokio i dan kad sam se plasirala na OI bio mi je najljepši u životu.
Na Europskim igrama nosili ste zastavu na svečanosti otvaranja?
– To mi je doista bila velika čast i osjećaj je bio predivan. Ovo su moje prve Europske igre i samim time je ta čast bila još i veća – završila je Nikolina Ćaćić.
