Nesalomljivi Irokez: Znao sam nokautirati protivnika, a da se ne mogu sjetiti kako
Nakon skijaške legende Ivice Kostelića drugi hit dana prvog radnog dana Sunset Sports Media bio je Željko Mavrović.
U panelu naslovljenom s “Nesalomljivi”, hrvatski Irokez je bio jednako zanimljiv i životopisan pa je tijekom svog razgovora s moderatorom Damjanom Rudežom nekoliko puta zavrijedio aplauz, piše Večernji list.
Baš kao i na kraju intervjua na čijem se početku bivši europski prvak i našalio:
– Kad čujem sve ove pametne ljude koji govore o sportu, pomislim si Bože što ću ja sada reći.
Bila je to prilika za auditorij u Fortis Clubu da se uvjere koliko je Mavrović atipičan boksač.
– Nakon sam pet minuta naše kavice naš razgovor je eskalirao u filozofiju – kazao je Rudež, inače direktor sadržaja na ovom sjajnom festivalu sportske industrije.
– Ma ja sam tipičan boksač. Imam veliki nos, razbijene arkade a nisam ni previše pametan – kontirao je Željko, opet u svom stilu, i započeo svoju priču:
– Život jednog vrhunskog boksača je izuzetno dinamičan. U nizu godina života jednog vrhunskog sportaša, koji trenira dva ili tri put dnevno, on proživljava iskustava koja običnim ljudima nisu dostupna. Vrhunski sportaši imaju priliku da svoje iskustvo s natjecanja, putovanja, upoznavanja novih zemalja i ljudi, pretvore u veliko bogatstvo. Priča se da sportaši nemaju vremena za edukaciju no oni iz svog iskustva doživljaja mogu naučiti jako puno. Sportaš prolazi niz situacija koje nisu uobičajene i to je bogatstvo.
Jesu li mu kvalitete koje su ga učinile europskim prvakom pomogle i u poslu kojeg je pokrenuo nakon boksačke karijere?
– To su relativne stvari. Prvo što dobiješ kao sportaš jest jedna doza samouvjerenosti. Kada u nešto kreneš ti si uvjeren da ti to možeš. Nakon te neke samouvjerenosti imaš kvalitetu odlučnosti. Ako kao sportaš nisi odlučan nećeš uspjeti. Ti moraš dnevno odlučivati o nizu stvari, ako ne odlučuješ stat ćeš, nestat ćeš. Sportaši grade u sebi neke jakosti i kada kreneš putem poduzetništva upotrebljavajući vještine koje si stekao kroz sport ti si uvjeren da si brži, sposobniji, jači. Mnogi sportaši nakon karijere ulaze u život bez edukacije. Kada nauče ovaj tehnički dio oni su tada u prednosti jer brzo hvataju korak pa tako i s poduzetništvom. Kada god kažem edukacija pomislim na hrpu knjiga, učenje, nespavanje… To nije za sportaše, oni nisu tako mentalno posloženi. Njemu treba pojasniti iskustvom, nekom prezentacijom, primjerom. Tada on najbolje shvaća.
Ivica Kostelić je na tu temu rekao da nakon karijere nije znao kako platiti račun jer mu je kroz karijeru sve bilo servirano. A Rudež je priznao da mu je trebalo vremena da se udomaći sa slanjem elektronske pošte.
– Da, znam ja bih sada pričao na engleskom – kazao je Mavrović i obratio pozornost na sljedeće Rudežovo pitanje.
– Meni su govorili da na terenu previše razmišljam, rekli bi mi daj budi malo gluplji na terenu. Kako ti sebe vidiš, jesi li se morao poglupiti da budeš bolji boksač. Koliko je dobro da boksač sve analizira?
– Ja ću sve ove pohvale snimiti i pustiti supruzi da zna s kim razgovara – opet se našalio Mavrović i nastavio ozbiljno:
– Kada ti sve ide onda ne misliš ništa. Negdje si uhvatio intuiciju. Mi vježbamo snagu, eksplozivnost, tehniku. Vještina je nešto drugo. To je spoj sveukupnosti koja izlazi iz tebe, izvedba koja nije bila mozgovno utemeljena. Doslovce sam znao nokautirati čovjeka a da se ne sjećam kako i da bih saznao morao sam pogledati snimku, podsjetiti se sa slikovnom pričom. Aha, to je tako bilo. To je rezultat posvećenosti, uranjanja u sport do krajnjih granica svog bića. Kada uđeš duboko unutra, svaka iduća misao ti je nadogradnja i kroz neke godine izađe iza tebe nešto što je vještina. Ide iz tebe bez trunke razmišljanja. Gdje je tu bila edukacija? Ona je samo jedan dio i ljudi koji misle da s edukacijom mogu sve oni griješe.
Dakako, u temelju svega je ipak teški rad.
– Postoji onaj vidljivi rad. Trčiš, skačeš i tako ali postoji i ona dinamika prema unutra. Zaklopiš oči, dođe ti misao. To je također dinamika no ona se spušta prema tvojem biću. To čak nije niti razmišljanje, to je unutarnje poniranje. Ta dinamika zna biti ista kao fizička, traži energiju i strpljenje. U vrijeme kada ne guraš loptu ili ne udaraš vreću možeš procesuirati stvari. Tolika je količina uzbuđenja, emocija, koje se događaju na sportskom terenu. Iskustvo, koje može izaći u sljedećem meču. Poniranje do kraja, unutarnja dinamika daje posebnost vrhunskom sportašu. Oni koji nauče spajati fizičko s psihičkim i intuitivnim to je formula za biti uspješan.
Sve više se u sportu priča o mentalnom zdravlju ali i duhovnosti pa je to bila tema sljedećeg Rudežova pitanja.
– Nakon borbe s Lennoxom Lewisom bio si ruina od čovjeka, tako si mi rekao, a sada izgledaš ispunjeno. Kako se vraćaš u život. U kojim si to projektima?
– Bez obzira na to što sam postigao nakon boksa, a imao sam veliku firmu i puno zaposlenika a potom sam to i zatvorio, ja sam osoba koja je naučila tražiti sebe. I s ovih 55 godina je to još uvijek neko traženje i usklađivanje s ljudima. Od ovoga što pričam neki novi klinci imat će što naučiti. Pokrenuo sam poljoprivredno gospodarstvo ali i pekaru i snabdijevali smo s kruhom više od 100 dućana. Da li mi je to trebalo? Da, trebalo je. No, možda sam s time izgubio neko vrijeme koje sam mogao posvetiti sportu. Jer ipak je tu moje iskustvo najiskoristivije.
Kako boksački as iz nekog prošlog vremena gleda na trend, svojevrsnu tiktokizaciju, da se boksači žele boriti i u dubokim veteranskim godinama?
– Kod nas boraca egzistira taj neki osjećaj da ti to možeš i puno godina nakon svojih najboljih dana. Boks je danas postao također jedan dio komuniciranja s javnošću. Braća Paul došla su iz youtuberske priče, a boks im je bio vodilja da bi postigli neke rezultate. Danas sportski rezultat nije jedini uvjet da bi bio uspješan. Često sport bude samo inicijacija, onda to nadogradiš. Ti neki mladi ljudi koriste privatne medije i nitko ih ne može zaustaviti. Danas više nisi siguran jesu li nam standardni mediji otkrili tko je najbolji ili su neki privatni mediji nekoga proglasili, nekoga tko ima puno sljedbenika.
Kako Željko vidi sadašnju svjetsku boksačku scenu? Je li boks u dobrom trenutku?
– Boks je u najboljim svojim danima. Jako puno ulažu neke države koje imaju velike resurse. Oni otvaraju mogućnost boksačima da zarade veliki novac. U nedjelju se u Rijadu dogodilo šest mečeva od kojih bi svaki napunio dvoranu u Londonu a Saudijci su sve stavili u jednu priredbu. Kad gospodin ministar kaže borcu napiši koliko tražiš tu više nisu presudni promotori i menadžeri. Saudijci su odlučili uzeti vrhunski boks sebi, daju priliku najboljima. Ne zanima ih tko je od kuda, hoće li BBC dati više od Hrvatske televizije jer će oni platiti sve. Prvi puta nema privilegija nekih velikih nacija iza kojih stoji puno ljudi i puno financijskih interesa.
Posljednje Rudežovo pitanje bilo je kako gleda na Hrgovićev recentni poraz i kako će on utjecati na njegovu karijeru?
– Srce me zaboli kada čujem riječ poraz. U samom ringu, do pucanja arkada i prekida zbog mogućnosti da izgubi oko, Hrgović je bio u bodovnoj prednosti. Ne bih uzeo taj meč kao njegov poraz. Tehnički da, izgubio je on meč. To su ti boksački porazi. Ti kada izgubiš u ringu, obično si pretučen, ponižen, boli te glava i ne osjećaš se dobro. Ne znam kako je u ovim sportovima s loptom, tu barem nisi pretučen, ne bole te rebra, a ovdje si muški bačen na pod. Filip ima veliku priliku da iz poraza izvuče najbolje od sebe i da se vrati kao pobjednik. To je ono što smo gledali u serijalu o Rockyju, najbolji je onaj koji se svaki put digne. Pomeo si pod, glava ti je velika, možda si progutao svoj zub. Na tebi je da sve to sabereš, da idući meč pobijediš. Bez obzira koliko bio zahtjevan povratak, da odeš iz ringa kao pobjednik.
Uslijedila su pitanja iz publike a prvo je bilo ovo. Zašto bi nekome bilo poželjno vratiti se, ponovo primati udarce, gutati zube? Što je ta pobjeda. Koga ti tu pobijediš? Sebe ili protivnika?
– Pobijedio si samog sebe. Otišao si do kraja, pogledao si iza te crte, tamo je smrt. Udarački sportovi dovode u pitanje čak i život. Većina vrhunskih sportaša ulaze u ring i boksaju tako da ni na trenutak ne pomisle da bi mogli ostaviti život u ringu. Neće odustati sve dok ga svijest drži u ringu. Pitanje je jako dobro postavljeno, pogotovo u današnje vrijeme kada je život jednostavan. Zašto sada kada sve imamo, zašto riskirati svoj život. Teško je odgovoriti na to pitanje. Kao da me pitate što je to Bog. Teško ćemo ga objasniti. Definitivno želiš pobijediti sve svoje granice, i psihički i fizički, na svim razinama. Usporedio bih to s nekim samurajstvom. Ti si na svoj način profesionalni vojnik koji je spreman ići do kraja i uložiti svoj život za tu priču. Kada to izgovaram to je većini ljudi neprihvatljivo i nerazumljivo. Postoji veliki dio vrhunskih boksača koji su s tim pomireni iznutra. O tome se ne priča. Teško je to racionalno objasniti. Duboko u sebi, kada si ušao u ring, s druge strane je netko tko je spreman ići do kraja. Vidjet ćete mečeve s puno udaraca, niti jedan ne odustaje. Ponekad borac padne, noge i ruke ne slušaju, a glava se hoće boriti. Ljut je na sebe što se ne može dići, kako ga sad ne slušaju te noge. Čak i u takvom stanju on ima veliku želju da nastavi tu borbu. Mi boksači imamo taj poriv u sebi.
U sportu se često zna reći da je nešto prije bilo bolje. Boks to prati od početka. Što se tehnički u ringu najviše promijenilo. U nogometu je više brzine, u košarci puno više trica. Neki se pitaju, zašto se ljudi više ne tuku kao prije?
– Pametniji su – našalio se.
U kom smjeru će ići boks?
– Ovi naraštaji su pametniji. Izgubili su onaj dio emocije i stremljenja. Naš racionalni dio nas propituje. Pita nas što ti s time dobivaš, tko si ti u svemu tome a čim si postavljaš ta pitanja ti se već druga liga. Postoji vrijeme boksa iz 50-ih i 60-ih, gdje imate mečevi gdje borci padaju po pet puta. Gledaju u suca, dobio si potres mozga i za deset sekundi moraš nastaviti. Danas mi se čini da nema toliko takvih koji su spremni ići tako daleko. Sada im racionalni dio govori da ne idu tako daleko. Da bi išao do kraja, moraš pametne stvari staviti na stranu. Današnja kineziologija dovedena je do maksimuma, dolaze sve veće atlete, sve su mišićaviji. No, većina tih boraca misli, a čim misle onda su mrvicu izgubili. Pogledajte mečeve Alija i Fraziera, koja količina udaraca je padala, zaboli te srce kada vidiš kako je letjela glava. Ali je pričao o borbi s Nortonom. Kaže, dolazi u svoj kut i pita trenera “a kako se zna da ti je pukla vilica”. Ovaj mu kaže “kada stisneš zube onda čuješ škljoc”. “Aha, onda mi je pukla vilica”. A on je i sa slomljenom vilicom odboksao još 13 rundi, jer tada su borbe trajale 15 rundi. Je li to danas moguće? Nisam siguran koliko je dečki danas spremno na tu bol i otići do kraja. Ako ti ostaneš u toj boli, to je toliko strašno da ti ne možeš to izdržati. A kvaliteta boksa? Dobar si u nekom danu, u nekom satu, a već tri dana kasnije možda je netko drugi bolji od tebe. Uspoređivati vremena, jako je nezahvalno. Pojedini vrhunski boksači su bili takvi da su bili nepobjedivi. Danas imamo jednog Usyka, koliko će on zadržati tu dominaciju to ne znamo. Svi bi htjeli imati rang listu no ja je nikad ne bih postavio – misao je s kojom je Mavrović zaključio svoj nastup.