Danas će se u Rijadu prvi put u ovom stoljeću dvojica teškaša boriti za naslov objedinjenog, neosporenog (undisputed) svjetskog prvaka i to je ono što okršaj Oleksandra Usika (WBA, IBF, WBO) i Tysona Furyja (WBC) čini dodatno posebnim.
Posljednji teškaš koji se okitio tim epitetom bio je Lennox Lewis, i to nakon pobjede nad Evanderom Holyfieldom u studenom 1999. u Las Vegasu.
A obojica boksačkih velikana bit će VIP gosti na ovoj borbi kao i brojne druge velike boksačke zvijezde.
Osim što to i njih zanima, to je zapravo i način na koji Saudijska Arabija radi biznis s boksom u namjeri da Vegasu preotme status boksačke Meke, piše Večernji list.
Kako to već biva u promotorskom biznisu, oni su ovu borbu proglasili “borbom stoljeća” u čemu se, dakako, i pretjeruje.
Uostalom, kakav će trag u povijesti boksa ova borba ostaviti, vidjet ćemo tek kada se ona održi, a prije toga ćemo se mi pozabaviti nekima od najvećih teškaških okršaja.
Nećemo ih poredati po veličini, ali ćemo na njih podsjetiti u kontekstu vremena i medijskih platformi koje su tada egzistirale.
Neke od tih bitaka za pamćenje prije pet desetljeća vodio je “najveći od najvećih” Muhammad Ali.
A nezaboravne su njegove dvije od tri borbe s Joeom Frazierom. Ona prva, održana u New Yorku (1971.), nakon Alijeva povratka u ring (iz kojeg je bio izopćen zbog priziva savjesti i odbijanja odlaska u rat u Vijetnam), pamti se po Frazierovu pismu američkom predsjedniku Nixonu da pomiluje “dezertera” Alija.
Priča ide tako daleko da je Frazier posuđivao novac dok ovaj nije mogao boksati, ali u ringu prema velikom rivalu nije imao milosti te ga je pobijedio i ušao u legendu.
U iduće dvije borbe slavit će Ali, a posebno se pamti borba održana na Filipinima poznata kao “Thrilla in Manilla” (1975.). Osim po bespoštednom kreševu, ta se borba i danas pamti po jednoj izjavi.
Naime, nakon međusobnog udaranja do iznemoglosti i odluke Frazierova trenera Eddieja Futcha da preda borbu prije posljednje, petnaeste runde, Ali je kazao:
– Bila je to najbliža stvar umiranju za koju znam.
A žestina koja je ispoljena u davnašnjoj borbi (1923.) između velikog prvaka Jacka Dempseya i Argentinca Luisa Firpa i danas je zapanjujuća.
Premda je sedam puta bio na podu, “divlji bik iz pampasa” krajem prve runde tako je pogodio Dempseya da je ovaj završio naglavačke kroz konopce pa su mu, da bi se vratio u ring, pomogli novinari koji su tamo sjedili.
Zahvaljujući tome Dempsey se stigao vratiti u ring da mu sudac ne odbroji do deset, da bi početkom druge runde još dvaput oborio Firpa koji se deveti put ipak nije uspio podići s poda.
Kad smo kod kontroverzi, valja spomenuti i dvije vezane uz borbe za naslov Evandera Holyfielda. Prva je iz trilogije s Riddickom Boweom (1993.) kada se zbila jedna od najbizarnijih scena u povijesti ovog sporta.
Naime, tijekom sedme runde borbe održane na otvorenom stadionu na konopce ringa aterirao je padobranac kojeg su potom pretukli članovi Boweova tima jer se Boweova trudna supruga onesvijestila pa su je morali odvesti u bolnicu.
Kad se situacija smirila, Holyfield je uspio pobijediti i vratiti pojaseve koje mu je Bowe i oduzeo.
Osim padobranca u ringu, Holyfieldu se u karijeri dogodio i kanibalski potez Mikea Tysona.
Naime, nakon što ga je Holyfield pobijedio tehničkim nokautom u prvoj borbi, Tyson se osjetio nemoćnim i u drugoj.
Bizarni trenutak dogodio se u trećoj rundi kada je Tyson u jednom klinču odgrizao dio Holyfieldova uha, zbog čega ga je sudac Mills Lane htio odmah diskvalificirati.
No, kako je Holyfield izrazio želju da se borba nastavi, diskvalifikacija slavnog teškaša dogodila se tek nakon drugog ugriza, za drugo uho, nakon što je ispljunuo sadržaj na pod ringa.
Nakon prekida Tyson se žalio da je to učinio jer ga je Holyfield u klinču udarao glavom (u čemu ovaj jest bio vješt) no mnogi su to protumačili kao Tysonov način da izađe iz borbe umjesto da opet bude nokautiran.
Za jednog od najjačih udarača među teškašima i danas slovi George Foreman čija je borba s Ronom Lyleom iz 1976. gotovo pa filmska.
Naime, način na koji su ovi borci tukli najviše sliči onim filmskim borbama Rockyja Balboe. Bilo je to bjesomučno međusobno udaranje, nerijetko i bez garda, koje je u petoj rundi loše završilo za Lylea.
Nakon što je dvaput bio na podu, Foreman je slavio nokautom u petoj rundi i tako brutalno odgovorio na skepsu medija oko svoje srčanosti i snage volje.
A do toga je došlo nakon Foremanova poraza od Alija u Kinshasi u borbi koju je promotor Don King reklamirao kao “Rumble in the Jungle”.
Od dotad nepobijeđenog Foremana očekivalo se da će usporavajućeg Alija nokautirati baš kao i Joea Fraziera godinu prije, no to se nije dogodilo i Ali je slavio nokautom u osmoj rundi.
Slična toj bila je i borba nepobijeđenog Rockyja Marciana i Jerseya Joea Walcotta. U toj je Marciano prvi put završio na podu, a Walcott ga je torpedirao i u 11. 12. rundi, no veliki prvak ipak je našao snage za jedan savršeni desni direkt nakon kojeg su se protivniku “ugasila svjetla”.
Borba koju bi svakako trebalo retrospektivno pogledati jest i ona između Nigerijca Ikea Ibeabuchija i Samoanca Davida Tue. U toj borbi za WBC pojas slavio je Ibeabuchi, i to nakon kreševa u kojem je postignut rekord po broju ispucanih udaraca (čak 1730) u jednoj teškaškoj borbi.
Nažalost, Ibeabuchi je upao u rubriku “što bi bilo da je bilo” jer je završio u zatvoru zbog seksualnog uznemiravanja. Nakon odležanih 16 godina u zatvoru savezne države Nevade, Nigerijac je najavio povratak u ring, ali je zbog kršenja pravila uvjetnog puštanja na slobodu ponovno uhićen.
Nažalost, bipolarni poremećaj sportaša koji je inzistirao da ga se zove “predsjednikom” učinio je svoje.
