Kao klinac je krao i napustio školu. Sa zanatom tesara i zidara ispisao je povijest u 46. godini

U 77. godini nepovratno je sa životne scene otišao i treći velikan iz zlatnih teškaških, 70-ih, godina prošlog stoljeća. Prvi je preminuo Joe Frazier (2011.), potom je ovaj svijet napustio “najveći od najvećih” Muhammad Ali (2016.) a od ovog petka više nema niti Georgea Foremana, piše Večernji list.

“Big George” je bio olimpijski pobjednik u Rimu 1968. godine a potom i svjetski profesionalni prvak nakon što je 1973. nokautirao dotad nepobijeđenog “Smokin Joea” (Fraziera).

Nakon dvije obrane naslova, suočio se Kinshasi s Muhammadom Alijem u epskoj borbi etiketiranoj s “Rumble in the Jungle”. A taj okršaj i danas se smatra jednom od najvećih borbi u profesionalnom ringu svih vremena i često je spominjana kada se priča o zlatnom dobu profesionalnog boksa.

A vezano uz taj epski dvoboj Foreman je naknadno priznao:

– Boksajući, često sam osjećao strah. A strah je dobar. No, po prvi put, baš u borbi s Alijem, straha nisam osjećao. Štoviše, pomislio sam “ovo je lako, ovo je ono što sam čekao”. Nisam osjećao niti najmanje straha, niti nervoze. I izgubio sam.

Prisjećajući se svojih osjećaja nakon te borbe, u koju je ušao kao dotad nepobijeđeni favorit, kazao je i ovo:

– Nakon te borbe prilazili su mi ljudi i tapšali po ramenu govoreći: “U redu je George, imat ćeš ti novu priliku.” To je bilo sažaljenje. Prošao sam brzo od borca kojeg se boje do borca kojeg sažalijevaju. Čovječe, to je velik pad. A prije te borbe nitko me nije smio pogledati u oči a neki su bili toliko zastrašeni da se nisu usuđivali zatražiti autogram. Bila je to smiješna vrsta divljenja.

No, nakon što nije uspio osigurati novu priliku za naslov, Foreman se 1977. umirovio sa 28 godina da bi se u ring vratio s 38 nakon čega je svjetskim prvakom (WBA, IBF), u već dobranom podijeljenom svijetu profesionalnog boksa, postao s 45 godina.

A i tada je na bradi Michaela Moorera sijevnula njegova gromovita desnica po kojoj se i danas smatra jednim od najvećih udarača svih vremena. No, nije “Big George” slavio tu pobjedu kako to mnogi boksači danas čine. Više su slavili članovi njegova stožera a on je kleknuo u kut ringa i zahvalio Bogu.

Foreman je primjer čovjeka pa tako i sportaša koji je pokazao kako se i nakon pada može ponovo ustati. Odrastao je u houstonskom kvartu zvanom “Krvava petica” u kojem je svaki tjedan netko bio ubijen pa i ne čudi što je i sam postao delinkventom koji je napustio srednju školu s 15 godina.

Srećom, nije nastavio krasti već se, kroz Job Corps tečajeve, obučio za tesara i zidara. A taj isti klinac za četiri godine će postati olimpijskim boksačkim pobjednikom a da je najvažnije u životu dignuti se nakon “nokdauna” pokazao je povratkom na vrh profesionalnog boksa nakon poveće pauze.

A u njoj se posvetio vjeri, kršćanskom ministriranju, i propovijedanju duhovnih vrijednosti, humanitarnom djelovanju no nije zapostavio niti materijalnu stranu pokrenuvši biznis koji je proizvodio uređaj za gril nazvan po njegovu imenu i koji je od 1994. pa do danas prodan u preko 100 milijuna primjeraka.

Sličan proizvod tržištu su ponudili i neki drugi sportski velikani poput Evander Holyfield i Carl Lewis no niti jedan nije postigao tržišni uspjeh kao George Foreman Grill.

S obzirom na to da je obožavao jesti znao se našaliti na svoj račun svog apetita pa je tako nezaboravan bio odgovor na pitanje “kada se pripremate za svoje mečeve, koliko trčite” na što je, u svom stilu, kazao:

– Sve ovisi koliko sam u to vrijeme daleko od frižidera.

No, poseban je bio Foreman još po mnogo čemu pa tako i po tome da je svim svojim sinovima – a imao ih je pet – dao isto ime. Naime, svi sinovi zvali su se po njemu a razlikovao ih je po brojevima. Krenuo je s George Junior, George III (Monk), George IV (Big Wheel), George V (Red) i George VI (Joe).

– Htio sam da svi oni uvijek imaju nešto zajedničko – pojasnio je ovaj neponovljivi sportaš koji se jednom prilikom na tu temu i našalio:

– Nakon što vas u karijeri udaraju Ali, Frazier, Norton i Holyfield, nećete lako pamtiti imena. Jedini problem s tim imenima bio je kada bi učitelj nazvao i kazao da ima problema s Georgeom pa bih ja morao pitati s kojim od njih pet.

Sva je sreća što se s takvim narcisoidnim ekshibicijama nije bavio i dok je davao imena svojim kćerima (a ima 12 djece iz pet brakova) pa je njih, sa suprugama, nazvao Natalia, Leola, Freeda, Michi, Georgetta, Isabella i Courtney.

Po reakcijama boksačkih fanova diljem svijeta može se zaključiti da je otišao jedan od omiljenih likova. A voljeli su ga i novinari jer je davao zanimljive izjave, ni približno onako egocentrične, kako je to činio Ali. A jedna od njih je i ova:

– Heroji uvijek imaju ožiljke. Neke možete vidjeti, a za neke saznate naknadno.

Upitan zašto se vratio u ring nakon deset godina mirovanja kazao je:

– Nisam se vratio zbog novca nego mi je dosadilo tući ljude badava.

Kao klinac iz siromašne obitelji običavao se ovako osjećati:

– Kao dijete ponekad sam bio toliko gladan da sam sanjao kako ću jednog dana ostati zaključan u trgovini živežnim namirnicama.

Kad je razvijao svoj biznis George Foreman Grill na kojem se obogatio znao je reći:

– Ne bojte se zaposliti ljude koji će van natjerati da izađete iz svoje komforne zone. Bez poštivanja za druge ljude, vaše vodstvo bit će bez efekta ako ne i nemoguće.

Svoj biznis reklamirao je i kroz vlastiti televizijski kulinarski šou kojeg je, u šali, ovako najavljivao:

– Bolje vam je da gledate ovu emisiju jer ću vas, inače, prebiti i pojesti svu vašu hranu.

Eto, takav je bio George Foreman, boksač razornih udaraca ali i propovjednik i humanitarac kojeg smisao za humor nikad nije napustio.