U nadolazeću subotu, pred Ivanom Habazin je obrana naslova prvakinje po WBC organizaciji, a kako njezina engleska suparnica Natasha Jonas na stol stavlja svoj IBF pojas, boksačica koja pobijedi kući ide s dva pojasa, piše Večernji list.
Posljednja dva tjedna Ivana se sprema u Boltonu, u dvorani bivšeg svjetskog prvaka u poluvelteru Amira Khana, njezina velikog navijača.
– Pripreme za ovaj meč, koji je odgađan više puta, bile su prilično dinamične. Rekla bih da sam za njega radila više pripremnih kampova, no na kraju je ispalo dobro.
S obzirom na to da stanujete na Floridi, kako je došlo do izbora Boltona, osim po prijateljskoj vezi s Khanom?
– Došla sam ranije zbog prilagodbe na vremensku razliku, ali i na znatno nižu temperaturu od one koja je na Floridi. No, došla sam ranije i s obzirom na iskustvo od lani kada sam na borbu s Teri Harper putovala 48 sati i došla dva dana prije meča. No, ni ove godine nije prošlo bez problema u zračnom prometu. Na prvom letu nije bilo pilota pa sam išla u Atlantu, gdje sam noćila. Potom sam dospjela u New York, gdje sam opet morala noćiti pa su mi, ovaj put, do Engleske, trebala tri dana.
Koliko je, zapravo, opasna Natasha Jonas, 40-godišnjakinja s kojom ćete u subotu u Liverpoolu ukrstiti rukavice? Koliko o njoj govori to što je u nizu od šest pobjeda i što je posljednja suparnica koja ju je pobijedila bila legendarna Irkinja Katie Taylor?
– Sve je to relativno. Može ona biti u nizu od šest pobjeda, no ona ima 40 godina, starija je od mene pet godina, i to je moja prednost.
Njezina je prednost zacijelo to što boksa u svom rodnom gradu.
– Jest da je borba u njezinu gradu, no ja ovom prigodom ne dolazim kao izazivačica, nego kao prvakinja. Moj menadžer Charles Muniz inzistirao je na tome da suci ne budu samo Britanci pa će uz jednog Britanca tu biti i jedan Hrvat, Zvonko Rukavina, te jedan Talijan.
Pristali ste se boriti na gostujućem terenu. Zašto?
– Nema tu previše pitanja. Oni su ti koji organiziraju ovaj meč, oni su se odlučili za Liverpool. Ja na to nisam mogla pretjerano utjecati. Na meni je da dobro odradim borbu i da pobijedim.
Jeste li barem uspjeli to dobro naplatiti?
– Svi me to pitaju. Nažalost, ja ću se naplatiti tek kada pobijedim. Tek onda mogu govoriti o novcu. A s obzirom na dugove koje imam, nakon ove borbe neće mi ostati ništa. Meni je i ova borba sve ili ništa i ako pobijedim, bit će to moja najveća pobjeda.
Dakle, i dalje ste pod “hipotekom”?
– Pod hipotekom sam već 14 godina, koliko traje moja profesionalna karijera.
Ti dugovi nisu nastali impulzivnim trošenjem ni šoping-avanturama, nego investiranjem u svoje borbe u Hrvatskoj.
– Ta dva moja meča u Hrvatskoj, u Zaboku i Zagrebu, bila su moja ludost i to više nikad ne bih radila. To mi je uzelo deset godina života jer sam morala naveliko i sama sudjelovati u pripremi priredbi. Osim toga, to nema smisla ni organizacijski ni logistički jer naše institucije za to boli ona stvar.
Ulazimo u tjedan borbe. Kada se kod vas pojavljuje borbena nervoza*?
– Zasad je nemam, a možda se pojavi nakon presice ili nakon vaganja. Neki prethodni mečevi bili su stresni, ali više od tih organizacijskih problema nego zbog iščekivanja same borbe. Sada je prilično mirno. Baš sam zadovoljna treninzima i sparinzima, osjećam se samouvjereno. Ako ja u ringu napravim ono što smo vježbali, nemam se čega bojati.
U prvim međusobnim izjavama Ivana i Natasha su jedna drugoj iskazivale poštovanje. Očekuje li naša boksačica na presici suparničin trash-talk?
– Ne očekujem, nije ona takav tip. No, zato bi se javiti mogla Lauren Price, koja se bori iste večeri. Ona je moj i Natashin meč proglasila promašenim kazavši da je jedini meč trebao biti onaj između Natashe i nje. A da nije bilo mene, da nisam pustila WBA pojas, ona sada ne bi imala niti jedne.
U kojoj mjeri je bilo zahtjevno pripremati se za suparnicu koja boksa iz kontragarda?
– Bilo je teško jer ja se dosad nikad nisam borila s protivnicom s kontragardom. Nisam s takvima čak ni sparirala. No, za ovu situaciju napravili smo puno sparinga, 13 u posljednja tri tjedna i više sam nego zadovoljna. Dakako, sparinzi su jedno, a borba drugo.
I dok će Jonas u tu borbu ući sa skorom od 15 pobjeda, dvije izgubljene borbe i jednim remijem, Habazin će u ring ući s manje godina, ali više borbi iza sebe (23 pobjede, pet poraza).
No, te poraze hrvatska boksačica nije doživjela od prolaznica, već od velikanki ženskog boksa kao što su Mikaela Laurén, Cecilia Braekhus, Claressa Shields i Terri Harper. Na pitanje u kojoj joj je od tih borbi je bilo najteže, Ivana je odgovorila:
– Svaka je bila na drukčiji način teška, no najviše žalim za porazom od Lauren. U tu sam borbu ušla a da nisam ni znala da sam bolesna pa sam je izgubila prekidom. Kad se otkrilo da je moj problem u štitnjači, ona je već bila uništena pa sam morala na operaciju.
Sličan problem u svojim karijerama imale su i naše sportske velikanke, skijašica Janica Kostelić i atletičarka Blanka Vlašić, i obje su nakon operacija nastavile s karijerama i danas uspješno funkcioniraju zahvaljujući zamjenskim medikamentima.
– Nakon operacije, najvažnije je bilo pronaći dozu koja mi najviše odgovara.
U svijetu borilačkih sportova, dojma smo, pojačava se doza ženskog boksa. Osjeća li se Ivana kao jedna od pionirki ovog sporta koja će jednog dana biti zaslužna za afirmaciju žena u svijetu “plemenite vještine”?
– Ne znam baš. Meni se više čini da je to stvar pojedinki. Sad su aktualne Katie Taylor i Amanda Serrano, i tu se okreće veći novac, no kod nas ostalih se ništa bitno ne mijenja. U prvoj fazi evolucije ženskog boksa to su bile Christy Martin i Laila Ali, potom su došle ove cure iz amaterskog boksa poput Taylor, Serrano i Shields, no tko zna kad će doći nove zvijezde.
Osim u broju rundi, koja je ključna razlika između profesionalnog i amaterskog boksa u kojem ste se okušali u jednim olimpijskim kvalifikacijama?
– Velika je razlika već u samoj pripremi. U profesionalnom boksu imaš kamp od osam tjedana i pripremaš se za jednu suparnicu. U amaterskom boksu se boksaju tri runde, dođeš na turnir i prije ždrijeba i ne znaš s kim ćeš se boriti. Osim toga, u amaterskom boksu nema toliko nokauta i boksa se više na dodir, na kontre, na puno ispucanih udaraca. U profi-boksu moraš “sjesti” na udarac.
