Nakon što je postala prva Hrvatica koja će nastupiti na olimpijskom boksačkom turniru, Nikolina Ćaćić potvrdila je status sportašice koja piše olimpijsku povijest hrvatskog boksa.
Naime, 20-godišnja Zagrepčanka ostat će zapamćena i kao boksačica koja je izborila i prvu pobjedu na Olimpijskim igrama.
Učinila je to Nikolina pobijedivši Amerikanku Ramirez (5:0) pa će u sljedećem krugu boksati s iskusnom Kanađankom Veyre (32).
– Ušla sam bez ikakva pritiska i straha, s čistom glavom, uživala sam u svakom trenutku borbe, a kada je tako, u stanju sam pružiti svoju najbolju izvedbu – kazala je Nikolina, a na isti način objasnila je “tajnu” svoje uspješne premijere i svojim roditeljima Ivani i Ivici.
Mama je bila jako nervozna:
– Povraćalo mi se cijeli dan. Sada je osjećaj super, dalje će biti lakše pratiti njene nastupe, kazala je Ivana Ćaćić za Večernji list.
Budući da im je kćer u tako važnu borbu ušla posve neopterećena, pitali smo mamu kako Nikolini to uspijeva.
– I ja sam je pitala kako je uspjela ne razmišljati o borbi, a ona mi je rekla da tako najbolje funkcionira. Rekla mi je: “Ako previše razmišljam, ukočim se, budem sva uznemirena, a ovo je pristup što bude, bit će”. Rezultat je to, vjerojatno, i njenih povremenih odlazaka sportskom psihologu, što joj omogući Savez.
A kakvo je dijete Nikolina?
– Ona je posvećena sportu sto posto. Gotovo ništa izvan toga nju ne zanima. Zahvaljujući sportu ona uopće nije imala tinejdžerskih mušica jer za njih, uz školu i toliku posvećenost boksu, nije imala vremena.
S obzirom na to da im se žensko dijete bavi udaračkim sportom, kako je biti roditelj?
– Strah je tu uvijek prisutan, no s godinama je i otupio. Osim toga, Nikolina je ojačala, ima više iskustva, vidi se da iz meča u meč napreduje pa smo shvatili da se nemamo čega previše bojati. Ne može ona dobiti neke teške batine, čega sam se pribojavala kada je prešla u seniorke, no kada sam vidjela kako se s njima nosi, prestala sam se bojati.
Mama Ivana svoju Nikolinu ne vidi tako skoro kao boksačku profesionalku.
– Neće ona u profesionalke dok ne svoji medalju na Olimpijskim igrama.
Pariz 2024. bit će njena prilika.
– Ma i Tokio je njena prilika – dobacio je iz pozadine tata Ivica, zaslužan za to što Nikolina nije odustala od boksa u onim prvim mjesecima.
– U tim počecima plakala je ona, plakao je i tata. Govorila je da ne može više i sva je sreća da je nakon tri mjeseca bilo državno prvenstvo koje je ona osvojila. To joj je bio poticaj te je tako i ostala u boksu. Tih prvih godina, zapravo sve do 2018., ja sam bio stalno uz nju, samo za nju, sve drugo u životu sam zanemario. No kada se vidjelo da je ja više ne mogu pratiti, potpuno su je preuzeli dečki iz Omege i njen trener Franjo Kristić. Hvala im na tome.
Posvećenost Ćaćićevih Nikolininoj sportskoj karijeri ilustrirat će i ova duhovita tatina dosjetka:
– Tata je prokokodakao od količine piletine koju je morao pojesti da bi se naša Ninči hranila što zdravije, jer cijela se obiteljska kuhinja njoj prilagodila. S odojka sam morao prijeći na suhu piletinu i kuhanu rižu. Što ćete, trnovit je put do zvijezda, a moglo bi se reći da ni meni nije škodila ta zdravija prehrana. Uostalom, i ja sam bio sportaš, u drugoj polovici 80-ih bio sam kadetski i juniorski prvak Hrvatske u hrvanju.
Na tatinu je ličku stranu Imaju Ćaćićevi još jednu kćer, 14-godišnju Lunu, koja je također sekina velika navijačica.
– Ona je trenutačno s bakom na moru. Nju više od sporta zanimaju moda i ljepota, ona je na maminu, zagorsku stranu, a Nikolina je na tatinu, ličku stranu.
Kad je, u dalekom Tokiju, Nikolina proglašena pobjednicom, u domu Ćaćićevih bio je to vrlo emotivan trenutak, a tata prepričava:
– Zagrlio sam svoju Ivku i kazao joj: “Draga moja, ti si rodila šampionku!” Eto, i sad mi idu suze dok to govorim.
