Sportska junakinja prošlog tjedna bila je 26-godišnja karatašica Lucija Lesjak, pobjednica turnira Svjetske serije A u Salzburgu u kategoriji više od 68 kg.
Vrijednost njezina dometa ponajbolje oslikava činjenica da je u prvom kolu nadjačala europsku doprvakinju Francuskinju Peu (8:0), a da je u četvrtfinalu, zahvaljujući tome što je prva osvojila bod, pobijedila i aktualnu svjetsku prvakinju Njemicu Kneer (5:5), piše Večernji list.
Ovakve društvo mora podržati
I bio bi to običan domet jedne sportašice na koji se oni koji ne prate karate ne bi ni osvrnuli da nije riječ o posebnoj mladoj ženi.
Naime, uz sportsku karijeru koja joj je donijela i svjetsku pojedinačnu broncu, ali i četiri ekipne medalje među kojima je i europsko zlato, Lucija je uspješno završila medicinu i već dvije godine radi kao liječnica u timu Hitne pomoći.
Tako se i dogodilo da je na ovo natjecanje dojurila iz smjene i da je nakon osvojenog turnira, u najjačoj svjetskoj konkurenciji, sjela u automobil i odjurila u novu smjenu.
I zato je Lucija primjer sportaša iz takozvanih malih sportova kakve ovo društvo treba podržavati. Jer su primjer posvećenosti sportskoj karijeri koliko i akademskoj i na oba su kolosijeka uspješni.
Kad je završila studij medicine, pitali smo je što bi htjela specijalizirati. I tada nam je rekla ginekologiju, što joj je i sada namjera, ali nam je isto tako rekla da bi voljela stažirati u Hitnoj službi jer tamo se najbrže stječe iskustvo. I tako je i bilo.
– Ja radim u izvanbolničkoj Hitnoj, u kombiju, i sva odgovornost je moja. U bolničkoj Hitnoj specijalisti potpisuju nalaz prije nego što će otpustiti pacijenta, a i izvanbolničkoj sam jedino ja. A ja sam baš i htjela da preuzimam odgovornost. Htjela sam se što prije baciti u vatru i osamostaliti. Osim toga, koliko god da su mi smjene guste, znala sam da ću imati vremena i za treninge. Tada bude gusto s vremenom, ali uz dobru organizaciju vremena ipak nađem načina da se bavim i karateom.
Do kada će uspijevati izdržati takav tempo?
– Prvo su me to pitali u srednjoj školi, a potom i na faksu pa tako i sada. Ima boljih i lošijih razdoblja, no zasad me to ne limitira.
U njezinu dnevnom rasporedu zacijelo nema praznog hoda.
– Uistinu ga nema. Trudim se organizirati što bolje, naročito po pitanju prehrane i spavanja koje je relativno, posebno kada radim noćne smjene. Istina, nekad mi bude naporno spremati hranu jer nakon dnevne smjene i treninga, a ponekad su i dva u danu, budem umorna za kuhanje pa se dogodi da skuham za nekoliko dana. Osim toga, nađe se nešto u dućanu ili restoranu, a dostavu ne koristim, naročito ne kada jače treniram. Kada mi vrijeme nije posloženo prema sportu, onda mogu jesti i tu hranu bez tih čudnih osjećaja.
Lucija stanuje u Zagrebu, a njezina hitna ambulanta nalazi se u Donjoj Stubici pa sa svojim timom, vozačem i tehničarom, intervenira po Krapinsko-zagorskoj županiji. I tada se događaju i one situacije da ima nečiji život u svojim rukama. Koliko je to stresan osjećaj?
– Nekome jest pa taj posao i ne može raditi, a ja se mogu nositi s time. Znam što znam i mogu i koji su naši limiti izvan bolničke Hitne. Dakako, svatko od nas je slab na neku populaciju, što znamo povući i iz nekih prijašnjih iskustava koja su vezana za članove obitelji, prijatelje, drage ljude, a naročito djecu. Ona su posebna vrsta intervencije ma koliko god bio imun na faktore stresa. S vremenom se naučite to brže maknuti iz glave jer pred vama je već sljedeća intervencija.
Godišnji odmor je za karate
Što joj je, u tom smislu, bilo najteže duševno “amortizirati”?
– Meni najteže padaju intervencije kod onkoloških bolesnika koje gledate kako pate, dajete im analgetike da im olakšate muke. Gledati čovjeka kako kopni, to mi je srcu najteže.
Posljednji uspjeh samo joj je poticaj da sa sportskom karijerom ne posustaje.
– Zainteresirana sam za nastup na Svjetskom ekipnom prvenstvu pa sam za to razdoblje uzela i godišnji odmor. Dok drugi veliki godišnji uzimaju ljeti, ja to činim vezano za sportska natjecanja. Ja na tatamiju imam jako dobar unutarnji osjećaj, da tu pripadam i dok god me taj osjećaj bude držao, ja ću se vraćati natjecateljskom dijelu. A hoću li kao članica ekipe ići na SP, odlučit će izbornici.
Zbog tog dobrog osjećaja u natjecateljskom karateu malo je muči ono što slijedi.
– Prijavila sam specijalizaciju i kada krenu ta bolnička dežurstva, tu će biti manje vremena za karate nego što ga imam sada. Neću imati manevarskog prostora kakav imam sada. Utjecat će to na moj karate, nisam robot.
