U dvorani koja nosi ime velikana Dražena Petrovića, s kojim naša najpoznatija boksačica dijeli rođendan, Ivana Habazin imat će u subotu prijelomnu borbu ove faze karijere, piše Večernji list.
Naime, te večeri (22.30) u ring će joj ući Mađarica Kinga Magyar, četvrtorangirana sa svjetske rang ljestvice, a bit će to borba za upražnjeni velteraški naslov WBC organizacije, ali i za privremeni naslov prvakinje po WBA.
– Želim sve organizacijske poslove završiti do utorka, da se onda mogu takoreći ugasiti, a posljednji put, za vrijeme borbe u Zaboku, to se dogodilo tek na dan borbe, ulaskom u svlačionicu. No, ulog za tu borbu bio je manji nego za ovu. Tada je bilo za “silver” pojas, a sada je za svjetske naslove i o ovoj borbi ovisi moja budućnost.
O čemu je sve to Ivana i ovaj put morala voditi brigu, umjesto da samo trenira, jede i spava?
– O smještaju za boksače i boksačice, o ringu, o rasporedu sjedenja supervizora i sponzora, o rukavicama, o sportskoj opremi u kojoj ću nastupiti, o rasvjeti, ozvučenju, rasporedu borbi… Meni u tome pomažu Maja, Nikolina, Dominik, Charles i Sara, koja je moja desna ruka, no ja sve to moram vidjeti, ne mogu oni odlučivati bez mene.
– Charles Muniz mi je menadžer i promotor, a Vlado Božić trener koji je nastavio gdje je, dok sam bila u Americi, stao Gary Clarke.
Je li sve to što Ivana mora proći da bi organizirala meč karijere u svojoj zemlji realnost ženskog boksa?
– Ne, to je realnost države u kojoj si rođen i njezina odnosa prema ženskom sportu, pa tako i profesionalnom boksu. Eto, imala sam za ovu borbu suvježbačicu iz Francuske koja je uoči svoje borbe imala problem s prekomjernom kilažom pa mi je kazala da su to tako riješili da je njezin tim platio penale suparnici. U mom je slučaju takvo što nemoguće. Mene obični ljudi podržavaju i pozdravljaju, no institucionalna i korporativna Hrvatska gledaju me u čudu.
Ivana se u karijeri borila u tri težinske skupine – velteru, supervelteru i srednjoj. U kojoj se od tih kategorija osjeća najkomfornije?
– Velter je moja kategorija. No, nisam uvijek dobivala prilike u velteru pa sam, kada bi došla neka izazovna ponuda, pristajala i na borbe u drugim kategorijama.
U kojoj mjeri Ivana živi od boksa?
– Ja ovih 14 godina živim za boks, ali od boksa ne živim, jer koliko god da zaradim u pravilu s tim vraćam dugove nastale da bi se neki meč i dogodio, a s ovime što dobijem od sponzora preživljavam. Trenutno imam dug od nekoliko desetaka tisuća eura. Na neki način kreditiram svoje priredbe, ove koje su u Hrvatskoj, i to nekako pokušavam vratiti. Kada pak boksam u gostujućem ringu, onda se u pravilu borim protiv mašinerije gdje suparnicu moraš nokautirati da bi bio siguran da ćeš pobijediti. Da se moj menadžer Charles Muniz nije izborio za ovu poziciju prve izazivačice, mene vjerojatno ne bi bilo u boksu.
S obzirom na sve te okolnosti, je li bilo trenutaka kada se htjela ostaviti boksa? Ne onih u afektu.
– Ja nisam osoba od negativnih misli, no imala sam u karijeri doista mučnih razdoblja. Pokušavaš nešto, a vrata su ti posvuda zatvorena i ne možeš ništa. Srećom, uz mene je posljednjih godina Charles Muniz, koji je pronašao način.
Kao intelektualka s dvije diplome (teologija, međunarodni odnosi), mogla je odavno raditi u struci, no nešto je očito snažno veže uz boks, bez obzira na to što se u toj priči stalno hoda po nekom financijskom rubu. Je li to strast prema borbi?
– Nije to strast, više me pogoni nepravda. Ne bih rekla da je inat, nego upornost jer ja sam svjesna da imam talent. No, isto sam tako svjesna da svi veliki mečevi koje sam radila nisu meni išli u prilog i u njih sam, zbog uvjeta iz kojih dolazim, ulazila s umanjenim izgledima.
Je li razlog tome osjećaj nepotpune ostvarenosti u boksu?
– Možda i jest. Meni vrijeme više ne ide u prilog, ja ću ove godine imati 35 i ovo je zadnji pohod. Nema više isprobavanja. Voljela bih ujediniti naslove jer sve dok nisi ‘undisputed’ ne možeš Bog zna što zaraditi, tek tada svi žele boksati protiv tebe. Hoće li to biti moguće, ne znam, ali znam da mogu svakoga pobijediti. Da bih stekla taj osjećaj, trener Vlado Božić tražio je od sparing-partnerica da me ‘nagaze’ čak i kada bih se osjećala loše. Jer, ako se možeš izvući kada se loše osjećaš, onda te u meču ne može ništa iznenaditi.
Iz životne priče djevojke iz Zlatara mnogima se najzanimljivijim razdobljem čine četiri tinejdžerske godine provedene u Samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu, nakon čega se, relativno kasno, počela baviti boksom. Kako je uopće dospjela u samostan?
– Presudile su duhovne vježbe na koje sam išla u sedmom razredu. Prva mi je godina prošla super, a već druga bila je klimava. Nas je tamo bilo dvadesetak i sve smo bile priča za sebe. Nije bilo lako graditi sebe tako da moraš zatomiti ono što ti se ne sviđa. Kad bih nešto smatrala nepravednim, ispalo bi da sam neposlušna pa sam se morala ispričavati zajednici. Zapravo, i dobro je da su to ukinuli i da nema smisla da takve odluke donosiš prije 18. godine i mentalnog sazrijevanja. S druge strane, bilo je i lijepih trenutaka. Imaš svoje prijatelje, idete na izlete, a najdraža nam je bila večer petkom kada smo mogli pogledati film i naručiti pizzu.
Koliko je Ivana danas duhovna osoba?
– Meni je molitva i dalje najbitnija. Nema dana da se ne pomolim, bilo da izmolim Očenaš ili krunicu. Prije borbe obvezno izmolim krunicu.
