S komercijalizacijom vrhunskog sporta sve je manje onih koji se mogu zvati akademskim. A karate je primjer jednog takvog a najnoviji uspjeh hrvatskog karatea tome je i dokaz.
Naime, sve četiri članice nacionalne borbene ekipe (Lesjak, Bećirović, Vukoja, Golomboš) koja je na seniorskom Svjetskom prvenstvu u Budimpešti osvojila broncu su studentice, piše Večernji list.
A najstarija među njima – Lucija Lesjak, članica zagrebačkog Ipona – ima samo 23 godine i studentica je šeste godine medicine. I zato joj skidamo kapu. Studirati tako zahtjevan fakultet i zadržati visoku svjetsku razinu za svaku je pohvalu. I zato ne bilo neizbježno pitati ju kako to sve stiže?
– Stvar je prioriteta u određenom trenutku. Kako se približavalo Svjetsko prvenstvo više sam bila usredotočena na karate. U nekom trenutku ja moram izabrati između izostanaka i nadoknađivanja i ja sam izabrala nadoknađivanje da na Svjetsko prvenstvo odem u nekoj pristojnoj formi. Sada slijede mjeseci bez većih međunarodnih natjecanja pa ću se više posvetiti fakultetu.
Lucija je bila svjetska mlađeseniorska prvakinja (2019.) a ima i svjetsku seniorsku broncu iz Dubaija od prije dvije godina a kako je posljednja godina studija medicine pred njom su neke važne odluke.
– Karataška stipendija je meni dovoljna, otprilike, za platiti stan jer ja nisam u Hrvatskoj vojsci a na temelju svjetske bronce sam to mogla biti. I zato moram razmišljati što ću i kako dalje. Planiram specijalizirati abdominalnu kirurgiju ili ginekologiju a do tada ću stjecati iskustvo ili u hitnoj ili u školskoj medicini. Nitko mi ne kaže da ja, čekajući da se raspiše specijalizacija koja me zanima, moram raditi no ja to želim jer mi je važno stjecati znanja i iskustvo.
Djevojka koja je postizala prijelomne pobjede u ovom velikom ekipnom uspjehu je studentica treće godine na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Sadea Bećirović, 23-godišnja članica Samobora, imponirala je svojom mirnoćom, hrabrošću i efikasnošću u najvažnijim trenucima svojih borbi za ekipu.
– Bila sam sigurna u sebe, znala sam koliko vrijedim i ja se nadam da će se to jednog dana iskazati i s medaljom u pojedinačnoj konkurenciji. Nakon što završim prve tri godine upisat ću još dvije godine i nastaviti trenirati karate kao i dosad jer znam da niti jedan konkretan posao ne bi trpio toliku posvećenost sportu.
Članica svjetske brončane četvorke koja je bila stilski najatraktivnija, a pri tome i vrlo ubojita, jest 22-godišnja Riječanka Lea Vukoja, članica tamošnjeg Karate kluba Champion. Ona je pak studentica treće godine psihologije na riječkom Filozofskom fakultetu.
– Dobra je stvar što su mi na faksu odobrili 50 posto izostanaka što mi omogućava da se više posvetim pripremama i natjecanjima. Dakako, ja se uvijek trudim biti što redovitija na predavanjima jer moj fakultet je zahtjevan i ne bih ga mogla pratiti da me nema na predavanjima.
Ono što nas je kod nje posebno zanimalo jest otkuda takva lakoća izvođenja nožnih tehnika u glavu što izgleda vrlo atraktivno?
– Meni je i sestra bila u karateu i poznata po radu nogama pa očito tu ima i ponešto genetike. Nama je prvi klub bio TAD Rijeka u kojem se njegovao talijanski stil karatea i u kojem se pazilo na ispravnost tehnika.
Kako li Lea uspijeva razlučiti kada je vrijeme za napad nogom u glavu?
– Ja vam to činim dosta po osjećaju. Doduše, ja te napade i pripremam, tražim prostor, navlačim suparnicu da krene.
Najmlađa među brončanim curama jest Siščanka Nikolina Golomboš koja će potkraj studenog proslaviti tek 19. rođendan. Nakon što ju je trener Igor Lovreković u matičnom klubu Tigar Sisak doveo do visoke razine, Nikolina je odlučila otići dalje. Je li joj bilo teško napustiti rodni grad?
– Pa i nije jer mi je trebala promjena sredine, da okrenem novu stranicu u životu. Završila sam za farmaceutskog tehničara i upisala studij fizioterapije na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci a od 1. studenog bit ću članica Karate kluba TAD Rijeka gdje ću nastaviti trenirati pod vodstvom oca i sina Berak.
Kako to da je izabrala studij fizioterapije?
– Stalno me prate neke ozljede a to mi se dogodilo i na Svjetskom prvenstvu pa nisam odradila niti jedan meč. Često sam i na kojekakvim terapijama i zato me jako zanima rehabilitacija sportaša jer vrlo dobro znam koliko je bitna njega fizioterapeuta.
A za to se ovaj put brinuo Dejan Spasić, popularni “Kostolomac”, čija se fizioterapijska ordinacija upravo tako zove. A on je ovako doživio četiri brončane cure:
– Ja bi ih nazvao tigricama. To su vrlo opuštene cure u nekom privatnom druženju, pa čak i na zagrijavanju za borbu za medalju, a na tatamiju su bile tigrice i kao takve su otpuhale domaće cure potpomognute jakom navijačkom podrškom. I dok su naše u tu borbu za broncu ušle hladne kao špricer čini mi se da su Mađarice izgorjele još u zoni za zagrijavanje. Jedino što ih ne kužim jest što slušaju cajke. Šalim se, slušaju trep i rep a ja sam odrastao na punku i metalu.
A kako je brončane cure doživio trener koji ih je vodio, bivši svjetski prvak (do 60 kg), Danil Domdjoni koji je u Esadu Gariboviću imao sjajnog trenerskog suradnika?
– Sadea Bećirović ima klasu za pojedinačnu medalju. Istra priča je i Lea Vukoja koja je u njenoj kategoriji i mi ćemo tu imati vrlo ozbiljan posao da sačuvamo naše zajedništvo i da napravimo izborni postupak koji će biti što transparentniji. Izvrsne dvije cure imamo i kategoriji preko 68 kg, Luciju Lesjak i Nikolinu Golomboš. Obje su nam važne ne samo za Prvenstvo Europe u Zadru nego i za sljedeće Svjetsko prvenstvo koje se širi na pet plus dva.
Ono što Đoniju daje još dodatno razmišljati jest sljedeće:
– Mene još uvijek bode taj pojedinačni dio. Nije logično da toliko vrijedimo ekipno a da pojedinačno ne možemo do medalje i tu vidim nesrazmjer kojeg moramo anulirati.
