Cammarelle vjeruje da Hrgović može do svjetskog naslova: Mora poboljšati obranu i ubrzati ritam

Gdje god došao, u kojoj god se zemlji pojavio, Roberto Cammarelle (42) mora odgovarati na “pitanje od milijun dolara”.

Talijanska boksačka legenda ima deset medalja s najvećih svjetskih natjecanja. Tri olimpijske, četiri svjetske i tri europske.

Dvostruki svjetski prvak i olimpijski pobjednik nedavno je održao predavanje hrvatskim boksačkim trenerima, do čega je došlo zahvaljujući prijateljstvu s Juricom Runtićem, predsjednikom Nadzornog odbora HBS-a.

Roberto Cammarelle je o nekim svojim životnim odlukama, te o aktualnim događanjima u svijetu boksa govorio u intervjuu za Večernji list.

Zašto borac s takvim pedigreom, k tome i šampion u najpopularnijoj kategoriji, nikad nije otišao u profesionalce, i to u vrijeme kada profesionalcima postaju i oni koji medalji na velikom natjecanju ne uspijevaju ni primirisati?

Da bismo što preciznije prenijeli njegove izjave, odgovarao je na talijanskom jeziku uz simultani prijevod stručne tajnice HBS-a Nikoline Jurić.

– Na moju žalost, u najvišim trenucima moje amaterske karijere, u Italiji profesionalni boks gotovo da i nije postojao. S obzirom na to da sam bio, i još uvijek sam, zaposlenik policije, nisam se mogao baviti jednim i drugim. Zapravo, morao bih dati otkaz u policiji, a to nisam htio. Osim toga, tada najjači talijanski menadžer u profesionalnom boksu ponudio mi je ugovor po kojem bi mi plaća bila manja od one koju sam dobivao kao zaposlenik policije. To vam govorim da shvatite kakvi su to odnosi bili i da mi ponuda nije bila privlačna ni po čemu. Da bi mi se isplatilo, trebao sam se preseliti u SAD ili možda u Njemačku, a za to nisam bio spreman.

Još nešto ga je udaljilo od ideje prelaska među profesionalce.

– Za mene je boks uvijek bio plemenita vještina koju sam zavolio zbog njezina tehničkog aspekta. Amaterski boks je tehnički potkovan, a u profesionalnom boksu dominantan je aspekt snage, fizičke moći. To je sve naglašenije, a to mi se ne sviđa.

Nametnulo nam se pitanje kako se Roberto osjeća kada vidi Anthonyja Joshuu kako boksa na prepunom Wembleyu i zarađuje desetke milijuna dolara?

Pita li se je li i on mogao voditi borbe na takvim pozornicama. A riječ je o borcu koji ga je u finalu londonskih Igara pobijedio nakon vrlo upitne sudačke odluke, prema mišljenju mnogih izazvane reakcijama domaće publike.

– Nikad mi to nije palo na pamet. Štoviše, sa svakom njegovom novom pobjedom i moje londonsko olimpijsko srebro dobiva zlatni sjaj.

Četiri godine prije, u finalu Olimpijskih igara u Pekingu, Cammarelle je pobijedio hrvatskoj boksačkoj publici dobro poznatog Kineza Zhang Zhileija. Naime, riječ je o posljednjem suparniku Filipa Hrgovića u meču koji je za Roberta bio pomalo dvojben.

– Smatram da je to bio meč bez pobjednika, a ako bih se trebao odlučiti, pobjedu bih dao Zhileiju zbog nokdauna u prvoj rundi. Hrgović je primao udarce koje je morao izbjeći, imao je teškoća s tempom suparnika. No, što je meč išao dalje sve je više do izražaja dolazila njegova tjelesna pripremljenost. Morao bi povećati broj udaraca po meču, trebao bi imati jači tempo borbe, ali i više raditi na ublažavanju primljenih udaraca.

Boksao je Roberto i s Filipom Hrgovićem, i to 2013., u četvrtfinalu SP-a, i pobijedio.

– Hrgović je navaljivao, no ja sam više i čišće pogađao. On je tada bio prilično mlad.

Kako gleda na Hrgovića kao profesionalca?

– Kada sa scene odu Fury i Usyk, za nekoliko godina, Hrgović bi mogao doći i na sam svjetski vrh. On Joshuu može pobijediti.

Onaj kojeg Cammarelle nije uspijevao pobijediti bio je Rus Aleksandar Povjetkin koji ga je dvaput nadjačao u finalima Europskog prvenstva i jednom u polufinalu Olimpijskih igara (2004.).

– Povjetkin je bio izuzetan tehničar koji je trebao bolje iskoristiti profesionalnu karijeru. No, na njega je snažno utjecala smrt oca koji mu je bio i trener.

Talijanski velikan zadovoljan je poslom u Fiamme Oro, talijanskoj državnoj policiji, čiji boksački klub vodi. Italija ima sjajan sustav potpora sportašima iz nekomercijalnih olimpijskih sportova pa je od 384 talijanska sportaša i sportašice na prošlim Olimpijskim igrama, njih 270 bilo iz državnih službi.

– Više od polovice od 40 talijanskih medalja osvojili su sportaši iz naših sportskih postrojba, a u njima je ukupno oko 1000 sportaša.