Lena Stojković, taekwondoašica splitskog Marjana, osvojila je zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Guadalajari u kategoriji do 46 kg.
Osim zlatnog odličja koje čuva u ruksaku od kojeg se nije odvajala, 20-godišnja Splićanka kući donosi još jedan servis iz te velike srednjoameričke zemlje, piše Večernji list.
– Svi mi koji smo osvojili medalje dobili smo sombrero. U zrakoplovu sam ga držala u spremniku za prtljagu jer je prevelik da bih ga nosila.
Kakav je osjeća vraćati se u Hrvatsku kao svjetska prvakinja?
– Osjećaj je jako lijep tim više što sam osvojila ono po što sam došla. Znala sam koliko sam ja truda, a treneri znanja, u ovo uložili. Znala sam da imam sve potrebno da dođem do zlata. Ispalo je sve kako smo zamislili i kući se vraćam mirna.
Na čemu je gradila tako snažan optimizam?
– Na prošlom Svjetskom prvenstvu, prije tri godine, izgubila sam od iskusnije Iranke u borbi za medalju i to nakon velikog vodstva. No, tada sam imala 17 godina i u međuvremenu sam prilično napredovala. Najprije je došlo prvo a potom i drugo seniorsko zlato i sve je bilo pitanje vjere trenera u mene i mene u sebe samu.
Uz nju je bio njen vjerni trener Veljko Laura Šišo.
– On mi je trener od moje pete godine, otkako sam kročila u Taekwondo klub Marjan i on me, uz roditelje, i odgajao. Kliknuli smo vrlo brzo i on je neka vrsta moj drugog oca jer znalo se dogoditi da s njim provodim više vremena nego s nekim članovima obitelji. A kada se netko toliko trudi oko mene ja ne mogu a da mu to ne vratim i ne uložim trud od 150 posto.
Pripomogao je i utemeljitelj Marjana, aktualni izbornik, Toni Tomas.
– Da, nekoliko dana prije Svjetskog prvenstva Toni mi je pokazivao borbe Ane Zaninović s Prvenstva na kojem je postala svjetska prvakinja. A to je u meni probudilo želju da se što prije idem boriti i uživati u tome što radim. Jer, kada se oko nečega toliko trudim nema smisla da za vrijeme nastupa budem u grču. Zašto ne bih vjerovala u sebe, dala sve o sebe pa neka bude što treba biti.
I dala je i to na dan kada su pogledi svih reprezentativnih kolega i trenera bili uprti u nju. Naime, do njenog nastupa Hrvatska je imala osam borbi za medalju i samo jednu pobjedu, onu četvrtfinalnu Ivane Duvančić, a to nije bila realna slika vrijednosti ove selekcije.
– Nisam si ja htjela stavljati tu vrstu pritiska da ja sada moram osvojiti medalju radi boljeg skora reprezentacije. Ono što me je motiviralo bila je Ivanino osvajanje medalje jer smo zajedno trenirale i znala sam koliko smo spremne. Gledala sam više ono što smo osvojili nego ono što smo propustili.
No, zacijelo joj nije bilo lako čekati cijeli tjedan do svog nastupa.
– Ja kao najniža kategorija nikad nisam nastupala posljednji dan nekog velikog natjecanja i to je ovaj put bilo neobično. Svaki dan sam bila u dvorani i navijala, jer navijanje za one koji nastupaju bila je moja obveza, i nije bilo lako gledati sve te izgubljene borbe za medalju no nisam dozvolila da to utječe na mene.
Sve to, Lena je pričala bez prizvuka neke euforije.
– Mirna sam jer ove godine imam još jedno natjecanje ispred sebe, završni Grand Prix u Saudijskoj Arabiji, u prvoj polovici prosinca.
S ovim svjetskim zlatom, napravila je značajan iskorak prema nastupu na Olimpijskim igrama u Parizu.
– Ovo je samo dobar poticaj jer najbitnija je sljedeća godina u kojoj se sve može preokrenuti. Ovo je jedna stanica na tom putu i dodatna motivacija.
Kakva je situacija s njenim studijem fizioterapije?
– Studij je trenutno zaleđen jer se želim posvetiti svom olimpijskom snu. Na mom faksu dosta je vježbi pa se ja, uz ovakav ritam treninga i nastupa, ne mogu tome posvetiti kako želim. A želim to napraviti kako treba. I želim taj studij svakako završiti.
Svjesna je da se u Hrvatskoj od tekvondoa ne može Bog zna kako živjeti, posebice ako ne pripadaš svjetskom vrhu.
– U usporedbi s mojim vršnjacima, ja kroz stipendije, imam dobra primanja. E sad, jesu li ona u nekoj drugoj državi veća ja s tim ne razbijam glavu. Za sada sam zahvala. A ono što ću dobiti od države za osvojeno europsko i svjetsko zlato stavit ću sa strane, u štednju, bez nekih posebnih želja. A redovna primanja su mi važna jer odnedavno živim sama. Dakako, Split nije velik i kada nešto ustrebam, mama je uvijek blizu a ona mi je najveća podrška, iz nje crpim snagu.
Osim mame Elvire, podrška su joj i otac Slaviša i stariji brat Deni ali i još neki ljudi čija je imena htjela svakako naznačiti.
– Pri ruci su mi stalno psihologinja Vedrana Radić Brajnov ali i nutricionistkinja Dragana Olujić čiji su mi savjeti jako važni jer ja sam najniža kategorija, do 46 kg, i moram paziti na prehranu.Da bih održala tu težinu treba se više potruditi a za onu olimpijsku kategoriju trebalo bi mi biti lakše. Osim toga, tu su naši fizioterapeuti Jasmin i Fahro Hodžić, otac i sin, koji su za nas sportaše iznimno važni jer se jako puno trošimo na dnevnoj bazi. Primjerice, uoči ovog Svjetskog prvenstva znali smo imati i po četiri treninga dnevno. Važne su nam masaže i nakon dalekih putovanja kao što je ovo pa jedva čekam da im dođem na stol.
Za Lenu nam je izbornik Toni Tomas kazao da je šutljiva lavica.
– Da, ja najviše volim pričati djelima, u borilištu.
Hoće li pratiti nastupe hrvatskih nogometaša na Svjetskom prvenstvu?
– Ja inače ne gledam previše televiziju, jer za to nemam baš vremena, no Hrvatsku ću pogledati s obitelji. Radujem se tome – kazala je Lena Stojković za Večernji list.
